Ljubav je energija, nezaustavljivi titraji nevidljivih struna kozmosa, snaga svemira, simfonija univerzuma. Ona je lepršavost leptira u srcu, pjenušavost kapljica sreće u venama, rađanje kristala u svijesti. Osjećam, dakle postojim. Poželjeh vidjeti to što osjećam, poželjeh vidjeti ljubav i odlučih nemoguće ućiniti mogućim. Zatvaram oči i iza spuštenih trepavica, na obzoru svjesti vidim izranjanje njenog lika na pješčanom žalu spoznaje. Satkana od pjeska, pjene i svilenkastih niti izronjenih iz vrtolga nebeskog vretena Ljubav odjenu obličje boginje lova i čuvarice Lunina hrama i poziva me na put kroz labirint stvarnog događanja. Ulazim u srž svijesti i pokušavam pripitomiti Minotaurusa koji širi strah, sumnju i nepovjerenje i nedozvoljava mi opuštanje, zaborav, oprost. Zaustavljam se u središtu nemira i pružam dlan toj zvjeri koja u besnim noćima zavija u koridorima razuma i svojim dahom uzburkava misli do urgana koji ruši san. Pogledah u oči tom demonu koji već mjesecima u pritaji čeka na smaknuće svjetlosnog prabića i uskrsnuće sotone koja stoji iza vrata pakla. U dubini demonskog pogleda vidjeh tihu lomaču na kojoj izgaraju želje, čežnje, strasti. Uronih u dubinu njegove pohlepe, ispruženim dlanom dotaknuh plamene jezike i zaustavih izgaranje sna. Osjetih snagu, Artemida je pretvorila moje misli u strijelu koja me putanjom zlatne spirale vodi ka izlazu iz zatvora neznanja. Osjećam uskrsnuće Fenixa u treptajima struna univerzuma uma, potvrđujem njegovo postojanje u sebi i tako se oslobađam nametnutog mi grijeha, berem jabuku sa drva spoznaje i konačno vraćam tijelu pravo postojanja. Slavim ponovno rođenje na vratima vremena, u zanosu purpunih boja se stapam sa energijom koju nazivam Ljubav, osjećam četvrtu i petu protegu i njihovo trajanje u meni. Tijelo se budi izričajem nutarnjeg nemira, vječni ples misli istkanih od najfinijih niti osjećajne energije. Smisao života dobija novi oblik. Svaka nova misao, nova ideja, spoznata mogućnost, je ponovo Ljubav, udisaj koji širi univerzum uma i postaje snaga za njeno postojanje u meni. Svaki novi udisaj pretvara tijelo i mene samu u ekstazu postojanja. Rijeka svjesti me vodi ka cilju, pa se tako slobodna sjedinjujem sa svim energijama univerzuma i osjećam osobno sudjelovanje u procesu vječnosti. Nezaustavljivi vlak vremena ipak kotrlja pred sobom tračnice koje ne dozvoljavaju zaustavljanje. Oslobodih misao iz okova neznanja, da bih je uistinu i spoznala, trenutak zatreperi i zagrli me energijom trajanja. Misao postade svijetlo nad svijetlima, čudesni spektar još ne imenovanih boja i ja spoznah da je to LJUBAV.
Ulazeći u oktavu vječnog svjetla, tu astralnu dimenziju postojanja, poželjeh jutros na to putovanje povesti sve one koji se u svojim strahovima ne usuđuju učiniti prvi korak, suprostaviti se Kronosovoj pohlepi i osjetiti beskraj i vječnost u konačnosti svoga tijela, slobodu duše u beskonačnosti božjeg sna.. Prava ljubav nije samo odnos prema nekoj osobi, nego naš stav, naše postojanje u prostor- vremenu, ljubav je dobra strana i obilježje našega karaktera, LJUBAV to smo mi.
"Vrijeme koje nismo proveli u ljubavi izgubljeno je vrijeme." W. Shakespeare.
http://umijece-vremena.blogspot.com/
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen