taj odbjegli titraj Kronosova oka skriven u dubini mene, u još uvijek nepoznatim širinama, u nepreglednim osjećajnim pustinjama blješti očima tuđim nevidljivo zdanje, čudesna zgrada sanjanih istina, kristalni dvorac umom zaboravljenih susreta, drhtava riznica puna lijepih sjećanja. Tu iza zrcala svijesti, u za druge nedohvatnim daljinama, rijeka života nečujno žubori, iskre kapljice kao ljubavno znanje, neizgovorene, tek naslućene tajne o kojima mi boginja u meni o vječnosti govori.

Sonntag, 31. Januar 2010

Na portalu duše


U ljepoti ovoga zadnjeg sječanjskog jutra, osjećam trenutak neke tajne sjete. Tek načeta godina obečaje svojim zimskim snom sretno buđenje, renesansu pupanja nekih možda zaboravljenih vrijednosti. Na obroncima svitanja vidjeh pticu sa grančicom mimoze u kljunu. Na još zamagljenom zrcalu buđenja prepoznah siluetu malene vile jutrenja i osjetih lakoću postojanja. Još uvijek me nije progutao kavez proteklih godina, još uvijek moji osjećaji prolaze kroz zdenac vječne mladosti i dozvoljavaju srcu da se kupa u radosnoj pjeni sa vilinskog jezera. Šapnuh u vjetar, da prerano ne probudim usnule leptiriće u dohvatnim širinama duše, šapnuh ovom danu da skine korotu zbog umiranja prirode, šapnuh tek procvjetalim znacima proljeća, izdržte još malo vi nježni cvijetovi izrasli iz topline sunca koje se ugnjezilo u ovom trenutku buđenja. Ptica sa grančicom mimoze u kljunu sleti na moj dlan i prosu zlaćani prah na prag srca. Otvorih portal duše da mirisi buđenja protjeraju strah od izbrojanih godina. Na horizonu zasjaše zlatom obojeni, vilom svitanja dotaknuti obronci obale rijeke vremena i ja osjetih treptaje krila usnulih leptira u dubini sebe i zakoračih slobodna i sretna u ovo posljednje sječanjsko jutro.

Freitag, 29. Januar 2010

Čišćenje srca........


Sve što vidimo je odraz slike koja nastaje u našim glavama jer mozak ne reproducira, nego iz trenutka u trenutak proizvodi za svakoga od nas novu stvarnost.
Ideje se ne rađaju u praznim glavama. Svijet ideja izranja iz podataka koje smo pohranili u onom dijelu mozga kojim pamtimo i u kojem slažemo uspomene i sjećanja. Što više podataka slažemo u riznici našeg pamćenja to više ideja se rađa u našoj svijesti, to više mogućnosti imamo da uspijemo uistinu pronaći nove puteve ka spoznaji istinskog postojanja u svijetu u kojem živimo. Vrijeme tada postaje sudionik u traženju istine o toj čudesnoj dimenziji našeg postojanja.

Mi smo vrijeme rastegnuli i podjelili, mi smo ga odvojili od sebe i stalno trčimo za njim. Stvorili smo model velikog svijetskg sata po kretanju nebeskih tijela i on nam omogućuje mjerenje i određivanje zakona u prirodi. Taj veliki svijetski sat sadrži vrijeme u sebi, vrijeme vidljivo u putanjama sunca, mjeseca i zemlje.
Promatrajući beskrajno zvijezdano nebo mi vidimo pokrete u njihovom nastajanju, tim pokretima brojimo svoje sate, dane, mjesece i godine ne osjećajući taj isti pokret u sebi.



Spoznajmo zvjezdano nebo u sebi, prepoznajmo sunce negdje u dubini svoje sfere, počnimo gledati unutarnjim očima i tada ćemo vidjeti kako se planete kreću na svojim putanjama i kako se tamna energija širi našom svijesti. Mi smo mali univerzumi u velikom, ali u isto vrijeme i više od velikog univerzuma jer mi smo spoznali da veliki univerzum postoji i mi tako posjedujemo više od njega. Milijarde tih malih univerzuma lutaju plavom planetom nesvjesni svojih snaga i svoje moći. Mnogi uzaludno muče svoja tijela i svoju dušu da bi se možda jednoga dana spojili sa vječnosti i beskonačnosti velikog svjetskog sata ne osjećajući taj sat u sebi. Neki putuju u daleke zemlje da bi dosegnuli tu neprikosovenu istinu koju nose oduvijek u sebi, a onda vraćajući se u matičnu luku šire kupljene istine vjerujući da su tamo pronašli put ka inicijaciji duše.

"Vjeruj onima koji traže istinu, a nevjeruj onima koji tvrde da su je pronašli" poručio nam je Andre Gide.

Tisuće znanstvenika luta granicom između znanja i neznanja tražeći izvor energije koja im taj put omogućava. Dokazali su da je prostor i vrijeme u nama, ušli u najsitnije djeliće materije i dokazali da ona nije čvrsta, da je ona samo vrtlog energije iz koje se razvio ovaj veliki svijet. Ako je uistinu na početku bio Bog, mali univerzum, ono čudesno biće koje je svojom misli u sebi osmislio pokret i čovjeka onda mi uistinu nosimo u sebi gene stvoritelja i u sebi nosimo cijeli svijet.


Zar ljubavni čin nije sjedinjenje energija u novo biće koje u sebi nosi znakove anime i animusa, duplo biće iz kojeg nastaje novi čovjek, novi mali univerzum. Snaga stvaralaštva je od samog početka u nama, ona je tvar iz koje se razvio naš duševno- emocionalni univerzum, zaliha koju moramo znati vrednovati i koristiti. Naročito danas, kada smo bombardirani porukama različitih gurua, proizvodima tuđih ideja, trebali bi koristeći zalihe svoga znanja razvijati svoje umijeće življenja.Direktna spoznaja svijeta u kojem živimo i spoznaja sebe samoga otkriva puteve ka tim, često zatomljenim, zalihama neprerađenih i nespoznatih osjećaja. Naše stvaralaštvo, umijeće našeg postojanja izrasta onog beskrajnog mora naše svijesti u kojem prividno miruje naše misaono- osjetilno- osjećajno "Ja".

Zaronimo u sebe sama, osjetimo svjetlosnu dimenziju koju nosimo u sebi, zaplovimo nevidljivom dimenzijom prostor- vremena, tom čudesnom stvarnosti naše duše. Pročistimo zamagljena zrcala svoje svijesti, oslobodimo se balasta misli onih koji šire nedokazane priče o svojoj snazi, oslobodimo se prijetnji, oslobodimo se strahova od osvete nečeg još nepoznatog, nečeg još nedokazanog, oslobodimo um iz okova nametnutog nam neznanja, dozvolimo srcu da diše, duši da živi.
Svjetlost u duši
"Ima ljudi koji nam govore ali ih mi ne slušamo; ima ljudi koji nas povrijede i ne ostavljaju traga, ali ima ljudi koji se jednostavno pojave u našem životu i ostave zauvijek trag.”
(Cecília Meireles)

Još kao djete je bio drugačiji od drugih, bio je svoj i nedodirljiv, bio je već onda ono što je kasnije uistinu i postao, tajnovito biće puno neizgovorenih istina. On to je bio nezaboravan susret djece u okrilju odraslih razgovora. Nikada ga više nisam susrela, drugi su pričali o njemu, a on je za mene ostao sjećanje na ona davna poslijepodneva u jednom stanu punom mirisa knjiga i zvukova znanja. Dugo je bio zatvoren u vremenu nepostojanja, zaustavljen u uzdizanju ka odgovorima čija pitanja više nisu slutila svoje početke, uzaludno je podnosio neznanje zbog znanja koje u njemu sagorjevalo plamenom životne svijeće. Jučer je otišao zagledan u daljine, otišao je u svoje nedopričane priče, u neke svoje nedosanjane snove, krenuo je tajnovitim putem ka neželjenoj slobodi. Vjest o njegovoj očekivanoj smrti je, kao nepozvani gost, u meni probudila osjećaj praznine, stvorila prazninu neke ogromne crne rupe koja guta uspomene i mogućnost ponovnog susreta u zagrljaju zrelosti. Brojač trenutaka njegove sudbine se zaustavio na davno upisanom broju i onda otvorio vrata vremena iza kojih više nema vremena za dokone razgovore o kraljici literature, nema vremena za odgovore koji se slute u pitanjima jer tamo u bezvremenosti trenutak uistinu postaje vječnost.
Nisam čula odjeke njegovih koraka u odlasku, ostao je samo njegov svjetlosni trag u mojoj duši i spoznaja vremena i istine koja mi govori da u našim životima sve češće zatrepere svjetla koja znače kraj našeg ovozemaljskog vremena, zatvaranje knjige života koju smo ispisivali zvjezdanim slovima svoje drhtave duše, crtali srcem impresionističku sliku neželjenog ali neminovnog odlaska.
Iz čista srca i vesele duše, sjedinjenih u kraljevstvo čovjekova uma, proizlaze ideje iz kojih nastaju nova znanstvena otkrića. Intuitivno, neposrednim zamjećivanjem, ulazimo u beskrajni svijet ideja, doživljavamo svoje duhovne oluje iz kojih, kao bljesak munje, izrastaju naše misli. Misao putuje u nebo i spaja se sa izvorom, postaje sve jača, sve produktivnija, a njeni proizvodi ostaju oko nas kao izgovorena ili napisana riječ, nezaboravna glazba, nacrtana slika ili isklesana skulptura.




Svijet nije nastao, on nastaje i traje u trenutku u kojem ga spoznajemo. Milijarde godina su skupljene u treptaju moga, tvoga i vašega oka. On je bio i on će biti, njega je spoznavao prvi čovjek kao što će ga spoznavati i posljednji. I taj naš, a onda i njihov čudesni svijet će nastajati uvijek iznova u svakoj pojedinoj glavi, bit će osobna slika koje će se ogledati u zrcalu čovjekove svijesne spoznaje.


Donnerstag, 28. Januar 2010

Koreografija duše


U zadnje vrijeme čitam o krađi intelektualnog vlasništva na internetu. Sama sam bila osuđena da kradem nekakav lepršavi stih jedne od stanovnica ovog virtualnog svijeta. Optužila me je za nešto što nisam učinila, optužila me je pred porotom jednog portala, porotom koja je onda odlučila da nisam podobna za njihov svijet. Ta lepršava duša još uvijek piše pjesme, jasno ohrabljena onima koje nije zanimala moja obrana i danas sam sretna da je tako, oslobodih se okova nepovjerenja i odlepršah leptirastom kush- ovom galijom u beskraj svog sna.
Lutajući googlom pronađoh svoje ideje, pronađoh svoje davno objavljene prozne tekstove oblikovane u rimu te virtualne duše, pronađoh svoje metafore iz koje sam izrasla tražeći svoj izričaj, izričaj koji sam potvrdila u 2006- te godine objavljenoj knjizi "umijeće svakodnevnog pokreta", a kasnije i kroz sve objavljene tekstove na internetu.

U lepršavom stihu nekih njenih pjesmica pronađoh svoje davno doživljene osjećaje, doživjeh moja drevna lutanja zvjezdanim stazama, moje ljubovanje sa skitnicom mjesecom i osjetih lakoću postojanja.

Misli koje sam upijala čitajući knjige onih koji su me usmjeravali na mom životnom putu, da misli tih čudesnih umova žive, kod mene su prešle u metafore u proznom tekstu, moje metafore su polako prelazile u tuđi stih, što potvrđuje da je misao energija koja ne umire, to je energija koja samo mjenja oblike.
Stavljajući svoj tekst u virtualu mi istovremeno učimo i poniznost, moramo biti spremni na kritiku, ali moramo biti svjesni da su naše misli izrasle iz nekog davno pročitanog izvora.
Zašto pišemo i objavljujemo na internetu?
Zar tim činom ne želimo podijeliti svoje znaje, svoje osjećaje, svoje spoznaje sa drugima?
Svaka moja misao, svaka moja rečenica koja je pronašla plodno tlo u jednoj drugoj duši je meni potvrda da nisam uzaludno upijala misli onih koji su nam znanje ostavili u naslijeđe.
Danas se uistinu puno piše o intelektualnom vjasništvu, a čitajući nove pjesme jedne od stanovnica virtualnog svijeta uvijek iznova pronalazim moje drevne metafore u njenom stihu. Neki joj pišu komentare, dive joj se i tvrde da osjećaju mirise o kojima piše, da osjećaju njen stih kao svoj svijet. Svaka takva pjesmica budi u meni ćudesan osjećaj sreće, uvijek iznova se nalazim u sretnom trenutku jer moje drevne misli se zrcale u novoizrastajućem stihu.

Intelektualno vlasništvo? Što je to?
Pa mi bića bez lica, mi stvaraoci ovog virtualnog svijeta ostavljamo svjetlosne tragove koje slijede duše onih koji nas čitaju i osjećaju naše metafore. Divno je osjetiti da se jedna drevna misao zrcali u izričaju neke nama nepoznate duše.
Hermeneutika nas uči da svaku pročitanu misao treba prevesti na svoj jezik i onda dozvoliti svojim neuronima, treperavim leptirićima u našoj glavi, da oplođuju cvjetove sa našeg misaono- osjećajnog neba i sjedinjuju ga sa beskrajnim univerzumom.
Da, čitajući svakodnevno objavljene nove pjesme, jedne od stvoriteljica ovog virtualnog svijeta, osjećam sreću, spoznajem sretan trenutak, osjećam u sebi Proustovu galiju punu skrivenog blaga i znam da nisam uzaludno stavljala svoju dušu u ovaj virtualni svijet.