Na portalu duše

U ljepoti ovoga zadnjeg sječanjskog jutra, osjećam trenutak neke tajne sjete. Tek načeta godina obečaje svojim zimskim snom sretno buđenje, renesansu pupanja nekih možda zaboravljenih vrijednosti. Na obroncima svitanja vidjeh pticu sa grančicom mimoze u kljunu. Na još zamagljenom zrcalu buđenja prepoznah siluetu malene vile jutrenja i osjetih lakoću postojanja. Još uvijek me nije progutao kavez proteklih godina, još uvijek moji osjećaji prolaze kroz zdenac vječne mladosti i dozvoljavaju srcu da se kupa u radosnoj pjeni sa vilinskog jezera. Šapnuh u vjetar, da prerano ne probudim usnule leptiriće u dohvatnim širinama duše, šapnuh ovom danu da skine korotu zbog umiranja prirode, šapnuh tek procvjetalim znacima proljeća, izdržte još malo vi nježni cvijetovi izrasli iz topline sunca koje se ugnjezilo u ovom trenutku buđenja. Ptica sa grančicom mimoze u kljunu sleti na moj dlan i prosu zlaćani prah na prag srca. Otvorih portal duše da mirisi buđenja protjeraju strah od izbrojanih godina. Na horizonu zasjaše zlatom obojeni, vilom svitanja dotaknuti obronci obale rijeke vremena i ja osjetih treptaje krila usnulih leptira u dubini sebe i zakoračih slobodna i sretna u ovo posljednje sječanjsko jutro.