taj odbjegli titraj Kronosova oka skriven u dubini mene, u još uvijek nepoznatim širinama, u nepreglednim osjećajnim pustinjama blješti očima tuđim nevidljivo zdanje, čudesna zgrada sanjanih istina, kristalni dvorac umom zaboravljenih susreta, drhtava riznica puna lijepih sjećanja. Tu iza zrcala svijesti, u za druge nedohvatnim daljinama, rijeka života nečujno žubori, iskre kapljice kao ljubavno znanje, neizgovorene, tek naslućene tajne o kojima mi boginja u meni o vječnosti govori.

Freitag, 6. Januar 2012

Rhapsody in blue...





Rapsodija u plavom je svijet titrajućeg sna u kojem stoluju čarobnjaci. Na obroncima svitanja uranjam u azur lijepih snoviđenja i ispijam nektar iz čaše trenutka. Sretne li budnosti u zanosima virtualnih duša koje sudjeluju u skladanju tog zagrljaja ljubavi, znanja i vjerovanja. Zanesena titrajima tkiva sretnog vremena, trenutka u kojem povjerovah u oprost besmislenosti, iznenada oćutih tupu bol. Osjećanje osjećaja nije lako amputirati iz svijesti, ono ostaje oslikano u moždanim vijugama kao osjećajna slika i poslije nasilnog "kirurškog" zahvata postaje fantomska bol koju nosimo cijeli život u duši. Tražila sam uzrok tom odumiranju tkiva. Nisam ga pronašla. Pokušavala sam otkriti razlog nekrotiziranja staničja zajedničkog vremena. Nisam ga pronašla. Nutarnji rapsod me ljubavnom baladom pozva na trg cvijeća. U mirisima tek začetog proljeća  prepoznah oči boje sna, osjetih ljepotu ljubavi, vratih se poeziji i uronih u još jednu dimenziju, dimenziju bezvremene sreće. Spoznah komplementarnost onoga od čega sam sastavljena. Tijelo u kojem se nalazim postade moja misao i moj osjećaj, ideja s kojom u isto vrijeme mogu biti i tu i tamo, osjećaj koji u meni iskri valove oceana duše i kristalni prah tijela, san otaca kvantnoga svijeta koji tek naslutiše mogućnost istovremenosti. U ovom novom vremenu postajem paketić kvantnoga svijeta, osjećam kvantno stanje sebe same i teleportaciju latica mog kristalnog cvijeta. Energija koju osjećam ulazeći u svilenkasto svitanje svijesti je jedna velika, ujedinjena kreativna misao, bezvremeni zagrljaj duše sa dušom svijeta. Čujem melodiju, zov slobode u sebi, osluškujem rapsodiju boja, zvuk koji se javlja u sretnom trenutku u kojem moja čežnja dodiruje grmove zrelosti i ubire plodove saznanja iz krošnje spoznaje svih prošlih godina. Taj zvuk me odnosi na planetu Maloga Princa, na zvijezdu na kojoj sunce nikada ne zalazi. I tada sam sigurna i sretna, jer svako lutanje ostacima života završava na krilima raspjevanog rapsoda, uvijek se sretna vraćam kući i  znam da su sva moja sjećanja izrasla iz predivnih snova koje već godinama budna sanjam.

Škrinja tajni...




Riječi nose u sebi širinu vječnosti i moć sadašnjeg trenutka. U metamorfozama duše riječi postaju zrcalo u kojima se ogleda nepostojana dimenzija postojanja, dubina oceana ljubavi. U vremenu poezije ruža, oluje srca, bonace svijesti jedna te ista riječ ima tisuću lica kojima se prikazuje izgovorenim ili napisanim rečenicama. Srce proizvodi titraje koji se pretaču u čudesne simbole osjećanja osjećaja. Kada nam se pričini da nam nedostaju riječi za kojima bi šapat duše pretvroili u razumljiv govor zaronimo u ocean snova, odjezdimo ka nutarnjem nebu, slažimo slova satkana od bisernog i zvjezdanog praha, prelijmo ih rapsodijom boja, udahnimo im svjetlost našeg malog svemira. Dušograd, srcograd, srećograd, zvjezdograd, tugograd tada postaju riječi u kojima se zrcali ono inače neizrecivo.
Jedna jedina riječ može nemoć pretvoriti u moć, nesigurnost u sigurnost, tugu u radost, nesreću u sreću. U dubini oceana ljubavi, u bezglasju šaputavih istina, među živim sjenkama sreće pronalazimo kristale u kojima vidimo tišinu, čujemo bol, kušamo tugu, dodirujemo sreću. U tom tajanstvenom moru sveopće ljubavi postoje razna bića, malena, velika, sramežljiva, hrabra, samozatajna i proždrljiva. Znatiželja me odnosi u ocean davnih snoviđenja. Volim susretati delfine koji svojim osmjesima krase tajnoviti arhipelag želja, slušati pjev sirena i dodirivati mekano tkivo snova. Tada svakodnevne  riječi dobijaju drugačije značenje. Postaju slike u kojima se ocrtavaju duše onih koje susretah na svom putovanju ovozemaljskim stazama. Je li moguće u kratkim udasima i vremenu između njih otvoriti novu stranicu životne knjige i upisati novu riječ, onu koja simbolizira prijateljstvo? Što je prijateljstvo? Vječni dijalog srodnih duša, Panteon iskrenosti, zlatna škrinja u koju pohranjujemo tajne? U jednom sudbonosnom susretu, neoprezno otvorih srce i isplakah bol vjerujući da će, tek iz srca iznjedrena, škrinja ostati zauvijek hermetički zatvorena.  Vjerovanje, vječnom sanjaru sanjaru  radovanje. Škrinja je ipak otvorena, ali tek toliko dugo da se iz nje iznjedre moje tajne, a onda odmah zatvorena da u njoj ostanu skrivene tajne one koja ju je otvorila. Prijateljstvo je za mene svetinja koja ne smije biti žigosana izdajom. Osjetih titraje srca, dotaknuh zlatnu škrinju sa ostatkom pohranjenih tajni, zatvorih je hermetički  i spoznah da u njoj nedostaje srž istinskog prijateljstva. Sada vjerujem u izreku da su nam neki ljudi poslani u život s razlogom, sada znam da je u našem genetskom kodu upisano rodoslovlje porijekla, sada znam da svojim odabirom određujemo smijer plivanja kroz ocean snova.  Zlatnu škrinju sa, "samo meni" povjerenim, tajnama pohranjujem u najdublji dio oceana ljubavi. Oko nje slažem nisku crnih bisera kao znakovlje da je vrijeme, kojeg nije ni bilo, prošlo. Iskustvo nas uči da iz iskustva nismo ništa naučili. Ta već otrcana fraza je složena od jednostavnih riječi koje u ovom trenutku postaju znamenje, signali koji pozivaju na oprez pri sljedećem susretu sa strancem.




Dienstag, 3. Januar 2012

Epitaf dragom prijatelju...






Branko Heinrich, rođen 08. 12. 1947, najdraži prijatelj, čarobnjak trenutka, medikus koji je cijeli svoj život širio samo ljubav, darivao nam ljepotu i lakoću postojanja.
03. 01. 2010. je za sve nas potpuno neočekivano njegovo veliko srce prestalo kucati. Zauvijek je utihnuo njegov glas kojim je smirivao naše duše. Vrijeme je prohujalo u nepovrat, njegovo mjesto na ovozemaljskim stazama je ostalo prazno, ali njegovo uvijek nasmiješeno lice blješti u galeriji uspomena. Danas ponavljam ono što sam tužna srca šaputala na dan njegove smrti.
Ne, ne opraštam se od tebe prijatelju moj, samo pokušavam u duši zadržati svjetlost treperavu i snenu, sjećanje na tvoje biće, rapsodiju nepostojećih boja, neopisivih boja. Želim da u jednom kutu postojanja i trajanja u ovoj ponekad okrutnoj predstavi života tvoja slika nikada ne izblijedi, da se vječno susrećemo na onim mjestima koja smo zajednički prošli igrajući se života. Uspinjali smo se ka vrhu planina, u šumama su nam srne jele iz ruke, s malim medvjedima smo se igrali skrivača. U svitanjima i sutonima smo na adi smaragdne rijeke pjevajući "zakunimo se imenom majke" podizali i spuštali logorsku zastavu. Sjećanja me vraćaju na početak snova. Ljubičasto more zajedničkih dana, vrijeme koje smo olujom ruža zvali iskri kapljicama sreće, kristalima tajnovitog ametista kojim smo, kao znamen skautskoga voda, kitili izviđačke košulje.
Dok iz urne tvoga životnoga praha uzleće bijela golubica i nestaje u oblacima, ja palim svijeću uspomena i u treperavom svijetlu njenog tužnog sjaja naslućujem susret na oblaku jednom, susret tamo daleko u oceanu naših snova, u beskraju neba, u trenutku kada i naše životne svijeće dogore do kraja. Tamo u širinama duše svemira se krije vječnost našeg postojanja, tamo ćemo opet sjediti uz vatru, plam njen osjećati u sebi, gledati nepostojeće boje naših duša i pjevati himnu odživljenom životu u ljubavi i neuništivom prijateljstvu.




Sonntag, 1. Januar 2012

Sretno vam bilo ovo tek načeto mlado ljeto...






U ovoj noću smo bili smo pustolovi pred vratima sna. Osjetila sam tvoju nježnost u zagrljaju  mladog mjeseca i djevičanskog izvora vremena. Oćutila sam tvoju blizinu u titrajima srebrenkastih struna koje se poigravahu sa mojim srcem. Bio si sjenka i bio si tu, bio si svjetlost i u dubini duše si me pozivao na ponoćni tango. Krenuh tajnovitim stazama kristalnog labirinta punog zrcaljenja nekog prijašnjeg vremena. Vidjeh pucanje opne i rađanje sunca, oćutih toplinu vrela mladosti, dotaknuh kapljicu u kojoj se smjestio cijeli svijet. Stajao si na obali Mnemozinine rijeke još okupan sjećanjima koja su blještala trenutkom ovog sna. Iza mjeseca u dubini beskraja vidjeh siluetu svirača kako prebire po strunama gitare. Prepoznah uličnog trubadura iz naše mladosti i stavih želju u šešir koji je ležao na zvjezdanom tepihu kojim krenuh do rijeke da se utopim u uspomenama. Ponoć je odbrojavala tonove u ritmu tanga koji smo davno plesali pod kišom zvijezda uranjajući u mirise svitanja na trgu cvijeća. Zakoraknuh u trenutak buđenja opijena zvukovima prošlosti i melodijom ovog sretnog jutrenja u novom snu. Ti stojiš još uvijek na obali sjećanja, bereš ruže u dubini duše i slažeš ih u kalež trenutka da ljubav ne nestane u bujici rijeke zaborava koja čeka na duše koje kreću stazama vječnosti. Noćas vidjeh tri gracije, tri ljupke, dražesne, umiljate sestrice, tri kćeri Zeusove, tri znamena cjelovitosti Venerina vjekovanja, tri duše sjedinjene u zvijezdu vodilju na beskrajnom nebu našeg postojanja Aglaja, Eufrazija i Talija lepršaju u duši sretnog čovjeka i u Silvestarskoj noći otvaraju njegovo srce svevremenu, daruju mu treperavost božanskog žara, šapuću mu romorom osjećajne ponornice neka  zaboravi tugu, neka  uroni u ljepotu ljubavnog plamena, u kapi rijeke vremena, u kristale svjetlosti, milovidnosti i radosti. Osluškujem  glas trojstva u sebi, čujem cvrkut nebeskih ptica u krošnji svijesti, u zagrljaju ove noći odsanjah ljubavnu baladu. Otvaram oči, na horizontu se rađa dan, ti ulaziš u sobu i na uzgalvlje stavljaš buket plavih ruža i ja opet vidim san koji odsanjah u ovoj noći mladog  mjeseca.
Budim se sretna u praskozorju novog vremena i kličem cijelom svijetu, svim ljudima ...Ljubite se...Ljubav je mamac za Božje anđele, ljubite se i  budite sretni u ovom mladom tek načetom ljetu.