taj odbjegli titraj Kronosova oka skriven u dubini mene, u još uvijek nepoznatim širinama, u nepreglednim osjećajnim pustinjama blješti očima tuđim nevidljivo zdanje, čudesna zgrada sanjanih istina, kristalni dvorac umom zaboravljenih susreta, drhtava riznica puna lijepih sjećanja. Tu iza zrcala svijesti, u za druge nedohvatnim daljinama, rijeka života nečujno žubori, iskre kapljice kao ljubavno znanje, neizgovorene, tek naslućene tajne o kojima mi boginja u meni o vječnosti govori.

Freitag, 6. Januar 2012

Škrinja tajni...




Riječi nose u sebi širinu vječnosti i moć sadašnjeg trenutka. U metamorfozama duše riječi postaju zrcalo u kojima se ogleda nepostojana dimenzija postojanja, dubina oceana ljubavi. U vremenu poezije ruža, oluje srca, bonace svijesti jedna te ista riječ ima tisuću lica kojima se prikazuje izgovorenim ili napisanim rečenicama. Srce proizvodi titraje koji se pretaču u čudesne simbole osjećanja osjećaja. Kada nam se pričini da nam nedostaju riječi za kojima bi šapat duše pretvroili u razumljiv govor zaronimo u ocean snova, odjezdimo ka nutarnjem nebu, slažimo slova satkana od bisernog i zvjezdanog praha, prelijmo ih rapsodijom boja, udahnimo im svjetlost našeg malog svemira. Dušograd, srcograd, srećograd, zvjezdograd, tugograd tada postaju riječi u kojima se zrcali ono inače neizrecivo.
Jedna jedina riječ može nemoć pretvoriti u moć, nesigurnost u sigurnost, tugu u radost, nesreću u sreću. U dubini oceana ljubavi, u bezglasju šaputavih istina, među živim sjenkama sreće pronalazimo kristale u kojima vidimo tišinu, čujemo bol, kušamo tugu, dodirujemo sreću. U tom tajanstvenom moru sveopće ljubavi postoje razna bića, malena, velika, sramežljiva, hrabra, samozatajna i proždrljiva. Znatiželja me odnosi u ocean davnih snoviđenja. Volim susretati delfine koji svojim osmjesima krase tajnoviti arhipelag želja, slušati pjev sirena i dodirivati mekano tkivo snova. Tada svakodnevne  riječi dobijaju drugačije značenje. Postaju slike u kojima se ocrtavaju duše onih koje susretah na svom putovanju ovozemaljskim stazama. Je li moguće u kratkim udasima i vremenu između njih otvoriti novu stranicu životne knjige i upisati novu riječ, onu koja simbolizira prijateljstvo? Što je prijateljstvo? Vječni dijalog srodnih duša, Panteon iskrenosti, zlatna škrinja u koju pohranjujemo tajne? U jednom sudbonosnom susretu, neoprezno otvorih srce i isplakah bol vjerujući da će, tek iz srca iznjedrena, škrinja ostati zauvijek hermetički zatvorena.  Vjerovanje, vječnom sanjaru sanjaru  radovanje. Škrinja je ipak otvorena, ali tek toliko dugo da se iz nje iznjedre moje tajne, a onda odmah zatvorena da u njoj ostanu skrivene tajne one koja ju je otvorila. Prijateljstvo je za mene svetinja koja ne smije biti žigosana izdajom. Osjetih titraje srca, dotaknuh zlatnu škrinju sa ostatkom pohranjenih tajni, zatvorih je hermetički  i spoznah da u njoj nedostaje srž istinskog prijateljstva. Sada vjerujem u izreku da su nam neki ljudi poslani u život s razlogom, sada znam da je u našem genetskom kodu upisano rodoslovlje porijekla, sada znam da svojim odabirom određujemo smijer plivanja kroz ocean snova.  Zlatnu škrinju sa, "samo meni" povjerenim, tajnama pohranjujem u najdublji dio oceana ljubavi. Oko nje slažem nisku crnih bisera kao znakovlje da je vrijeme, kojeg nije ni bilo, prošlo. Iskustvo nas uči da iz iskustva nismo ništa naučili. Ta već otrcana fraza je složena od jednostavnih riječi koje u ovom trenutku postaju znamenje, signali koji pozivaju na oprez pri sljedećem susretu sa strancem.




Kommentare:

Anonym hat gesagt…

Ptetjerela sam u svojim pohvalama ...Zaista ti si veliki umjetnik!Ali spusti se na zemlju ..prestani sanjati...neboj se tvoj genije pisanja će zavoliti i ovu stvarnu stvarnost xy.

Anonym hat gesagt…

Nepišeš već par dana....?Zašto..?Fali mi tvoj san...xy