taj odbjegli titraj Kronosova oka skriven u dubini mene, u još uvijek nepoznatim širinama, u nepreglednim osjećajnim pustinjama blješti očima tuđim nevidljivo zdanje, čudesna zgrada sanjanih istina, kristalni dvorac umom zaboravljenih susreta, drhtava riznica puna lijepih sjećanja. Tu iza zrcala svijesti, u za druge nedohvatnim daljinama, rijeka života nečujno žubori, iskre kapljice kao ljubavno znanje, neizgovorene, tek naslućene tajne o kojima mi boginja u meni o vječnosti govori.

Freitag, 26. November 2010

Varijacije na temu, agonije, ekstaze i inicijacija duše na obali sna.





Dok se svitanje bori sa ostatcima tame
i ona daleka svjetlost skida ljepotici noći
srebrnu haljinu
stojim na obali sna i
prisjećam se
njegove ljepote.
Zavoli dan u kojem se budiš
šapuće mi mjesečina pri odlasku,
zavoli misli i sjećanja,
šapuće mi sijač zvijezda
zaboravljenom muzikom tuge,
dozvoli srcu da diše,
šapuće mi krilati konj
koji me je noćas
nosio u daljine.
Za mrkim čempresima dime se
iskre ljubičastog svitanja
Pred mojim snenim očima
izrasta zdenac
s krilatim Amorom od kamena
koji nijem još uvijek sanja.
Zavoli dan u kojem se budiš,
ruke sijača zvijezda
još uvijek prebiru po harfi
tiho, još tiše
zvuci tuge postaju cvrkut ptica,
miris jasmina pred mojim prozorom,
ljepota dana u kojem,
u kojem još snena
pozdravljam Danicu
i volim,
doista volim dan u kojem se budim.


 
Dogodilo se na vratima vremena, dogodilo se da dogodi vrijeme, dogodilo se da se dogodi život.

Na dašanji dan, 26. studenoga 1988- e godine je svitalo na vratima duše, jutrilo na vratima srca, a Dijana Starčević i Zdenko Jelić su izgovorili ono sudbonosno da, želim dok nas smrt ne rastavi. Prohujale su godine, prošli smo Scilu i Haribdu, savladali mnoge oluje, našli se u uzburkanim moreuzima, ali sudbina nam je ipak bila naklonjena. Na hridi pored oceana snova je u hramu ljubavi , na oltaru života je vječno gorila svijeća koja nam je osvjetljavala put, smirivala uragane, ubijala nemani koje su pokušale požderati komadićke sreće. Izašli smo iz maglovitog Avalona ranjeni, ali sretni i vratili se u sretna trenutak istinskog postojanja. Ljubav, ta čudesna droga, koja istovremeno opija dva srca i sjedinjuje ih kristali biverzum je pobijedila sve bolesti i sva nesretna stanja, ugušila tuge i evo danas su se kristalne suze neba pretvorile u mekane pahuljice. Promatram svjetlucavu bjelinu ovog svitanja i volim ovaj dan u kojem se sretna budim. 

Od srca svim srcima svijeta želim predivan današnji dan!

Kolaž satkan iz ljubavi i stihova iz zbirke pjesama "Odakle dolazi ljepota" Dijana Starčević, Zagreb, 1987.

Slike, Josephine Wall.


http://dinaja.blog.hr/2008/07/1625192977/zavoli-dan-u-kojem-se-budi.html
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=17606

Donnerstag, 25. November 2010

Varijacije na temu, agonije, ekstaze i inicijacija duše u šapatu anđeoskog prabića......





Dok se svitanje bori sa ostatcima tame i ona daleka svjetlost skida ljepotici noći srebrnu haljinu stojim na obali sna i prisjećam se njegove ljepote. Zavoli dan u kojem se budiš šapuće mi mjesečina pri odlasku zavoli misli i sjećanja šapuće mi sijač zvijezda zaboravljenom muzikom tuge, dozvoli srcu da diše, šapuće mi krilati konj koji me je noćas nosio u daljine. Za mrkim čempresima dime se iskre ljubičastog svitanja. Pred mojim snenim očima izrasta zdenac s krilatim Amorom od pjeska i pjene, anđeosko prabića satkano od niti divnih snoviđenja i šapuće mi baladu o ljepoti ovog buđenja. Zavoli dan u kojem se budiš, ruke sijača zvijezda još uvijek prebiru po nebeskoj harfi tiho, još tiše zvuci tuge postaju cvrkut ptica, miris jasmina pred mojim prozorom i ljepota dana u kojem još snena pozdravljam Danicu i volim, doista volim ovaj dan u kojem se budim i ovaj suton u kojem pozdravljam Veneru i tonem u sretan san.

"Odakle dolazi ljepota" Dijana Starčević- Artemida, Zagreb, 1987.

http://umijece-vremena.blogspot.com/

Varijacije na temu, agonije, ekstaze, inicijacija duše i jedan mali, sićušni TUGONAUT u maglama Avalona.





Naslanjala sam glavu na tvoje grudi i oslušivala melodiju sna i čula tišinu, našu tajnovitu tišinu koju smo slušali u močvari u dolini zelene rijeke, tišinu koja se mješala sa pjesmom barskih ptica i cvrkutom lastavica koje su se spremale na put prema jugu. U tvom zagrljaju uvijek osjećam spokoj, snivam ljubičasti san na uzburkanim valovima tvoga srca i skrivam se među ljiljanima koji niću sa tvojih usana, ne osjećam ni kišu, ni jesenjski vjetar koji prijeti pucanjem oblaka nad kućom u kojoj tuga spava, ne želim vidjeti Tugonauta koji izranja iz magle Avalona, čeka na portama života i krade snove. Tvoje je tijelo bilo ranjeno, spalili su ga zraci spasenja, a duša je izrasla iz pepela kao ptica Fenix i kao Kohinor sa svjetlosne planine zaiskrio u bezvremenosti našeg zajedničkog sna. Jučer sam slušala krik tvog ranjenog grla, a danas, danas je tvoj glas ponovo prošlost koju nikada ne želim zaboraviti. Večeri pune straha, večeri samoće, hladnoća u toplini doma u kojem je trajao samo miris tvoga tijela je vrijeme bez vremena, Tugonaut iz Avalona kao kob nad dušom, neživljenje koje želim zaboraviti. Proljeće je stiglo svjetlosnim zagrljajem tvoga bića, laste se vraćaju u gnjezda koja su zimus bila tako tužno prazna. U vrtu pred našim prozorom je bujao život i širio svoj mirisni zagrljaj, pozivao nas na slavlje svih osjetila. Naslanjam glavu na tvoje grudi i sretna osluškujem u tvom srcu svitanje nove zore. Evo opet je jesen, druga jesen koja nam donosi smiraje u zagrljajima kristalnih snova i plamenu životne svijeće koja grije naša uzdrhtala. Neki virtualni Tugonaut nadlijeće nad ovim gnjezdom sreće i trga kristale davnih snova, ali naši snovi su postojani, oni sami sebe obnavljaju zagrljejm duše i mateije i izrastaju u još ljepše i nježnije trentke. Tugonaut nadlijeće kao velika prica grabljivica nad san i vreba, muti zvjezdano nebo našega spokoja, zabada se na slijepo u izričaj duše i krikom pohlepe odnosi stih u maglu Avalona. Mi ostajemo u sretnom trenutku i volimo svitanja svih  praskozorja u kojima se sreni budimo.

Slika, Freydoom Rassouli- kristalno vreteno.

http://umijece-vremena.blogspot.com/
http://sretan-trenutak.blogspot.com/2010/03/svitanje-nove-zore.html
http://magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=53994

Varijacije na temu, agonije, eksztaze i inicijacija duše u Artemidas 11, sjenki moje srećonautice






Artemida mi svojim božanskim glasom šapuće, evo pojavila se moja sjenka u magli Avalona. Čudesan je to osjećaj. Budi nova nadahnuća, iskri nove kristale, pretvara ih u izričaj sreće. Misli koje u drugima probude želju za posjedovanjem istih je najbolji dokaz da misli zrcale dušu koja privlači tuđe sjenke. Uživaj draga Artemidas 11 i služi se izričajem iznjedrenim iz moje duše snene. Sretan ti let kroz maglu Avalona.





U nedohvatnim dubinama duše, na obroncima sna i jave, netko očima nevidljiv, netko neznan ali srcu znan tka nježne niti svijesti u tananu čipku davnih snoviđenja. Slaže nisku od bisera kojima nas sidri u mirnu luku ove noći bez sna i u tišini osjetila naše misli, koje se kao pčele roje, pretvara u slike pastelnih boja koje nam šapuću davnu dječju uspavanku. Nečujno se vrti vreteno sna i prede svilene niti koje se omataju oko srca i odnose nas u vrijeme lijepih uspomena. Mi tonemo u beskarajni ocean sna, a čudesno čipkasto tkanje, tkivo izraslo iz godina, mjeseci, dana, ta neprekidiva nit vremena, nit sudbine, to čudesno klupko u kojem su skriveni čvorovi nesreće i sreće, tuge i veselja, patnje, ljubavi i znanja nevidljivom rukom tka želje, žudnje i čežnje u veo kojim omata usnulu dušu i odvodi je u sretne trenutke davnih susreta, prvih poljubaca, u željeni zagrljaj na pješćanom žalu sjećanja, u plavićaste daljine unutarnjeg svemira. U tom bezvremenom svijetu satkanom od tkiva proživljenog života mi postajemo srećonauti, ( evo ja  srećonaute danas skidam sa anđeoskog lava) lebdimo na unicornu putujemo tim beskrajem iza spuštenih trepavica, jezdimo nad lagunom drevnog kraljevstva, osjećamo mirise drevne republike, postajemo jahači tajnovitog vjetra sudbine, sudionici vremena i osvajamo svoj prostor i svoje vrijeme u toj čudesnoj beskonačnosti sna.

Slika, Susan Seddon- Boulet

http://umijece-vremena.blogspot.com/
http://sretan-trenutak.blogspot.com/2010/03/sreconauti.html
http://magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=53994

Varijacije na temu, agonije, ekstaze i inicijacija moje duše, tog čudesnog srećonauta.






Na krilima nebeske ptice lebdim kroz Danteove krugove ka Raju i osjećam snagu vječne ljubavi. Iza vrata života, u carstvu stvarnog postojanja stanuje, Sofija, vladarica svjetla, sutkinja dušama, njihova vodičica i krstiteljica njihova postojanja. Njoj predajem uzde, dozvoljavam joj da vlada ovim sretnim trenutkom spoznaje. Znam da će ona odvojivši se od svjetla nad svjetilima, zagrljajem vjere i mudrosti iznjedriti dvojstvo, biverzum, srećonauta u kojem se krije korijen svim svjetskim vjenčanjima, svim sjedinjenjima u ljubav i njeno trajanje. Padom iz vječnosti, LJUBAV postade trag vidljivog svjetla i stvori ovaj svijet i nas u njemu. Estetika trenutka u kojem sam osjetila da tijelo nije materija, postade smisao i snaga sna koji budna sanjam. Kako nazvati ovaj osjećaj koji tinja u meni?
Znam, osjećam da svaki pravi osjećaj ima svog Kairosa, svoj pravi trenutak. To je trenutak u tijeku vremena, on dijeli vrijeme, poklanja mu ritam, stvara harmoniju, ujedinjenje suprotnosti. Da bih shvatila sam početak, morala sam početi živjeti priču od njenog kraja, jer jedino tako postaje razumljiva. Iz ateljea u aleji smaragdnog svjetla sam noćas, ogrnuta glasom u kojem se istopila prošlost i sanjala budućnost, krenula na ovo daleko putovanje. Stigavši u svijet svjetla, hram u kojem tek bogovi žive susrećem početak moje prolaznosti i učim je živjeti u svom njenom sjaju. Moje vrijeme ima dva osnovna svojstva, količinu u titrajima  i kakvoću u njegovoj spoznaji i trajanju, moj kairos u vječnom kronosu. Moja nova prostornost je puna uvijek novonastajuće energije, inducirane trenutkom, u kojem se vjetar lomi u udisaj, mjenja svoja svojstva. Antologija mog postojanja, zbirka trenutaka skupljenih u istinu koju nazivam svojim vremenom, postaje svjedočanstvo o nepostojanju materije. Diana me, putem istine dovela do Sophie i obdarila vječnim svjetlom ujedinivši u meni alkemijskim vjenčanjem Sola i Lunu, ono dvostruko biće nastalo na gozbi bogova. Sjedinjujući u sebi treperavost njihova svijetla ja plešem svoje istinsko bivstvovanje, šetam eonima i susrećem Kairosa Artemide i Diane, čije se istine ujedinjuju u mojem univerzumu, a one odlaze, svaka u svoj mit te napuštajući vrata vremena, kradu suncu svjetlo i poklanjaju ga zalutalim putnicima tmine.

slika, Salvatore Dali, ilistracija nebeske ptice iz Danteove "Božanske komedije". Na njenim kristalnim krilima sam već desetljećima sretan SREĆONAUT

http://umijece-vremena.blogspot.com/
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=11129
http://sretan-trenutak.blogspot.com/2010/03/sreconauti.html
http://magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=53994
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=54000

Varijacije na temu, agonije, ekstaze i inicijacija duše u aleji smaragdnog svjetla.

U aleji zelenog svjetla
smiješ osjećajima dozvoliti brzinu,
zaboraviti kočnice
i stići do broja 13
u prostor induciranih raspoloženja.
Tvoj smijeh ili suze,
tvoj mol ili dur
razlit će se akvarelom
u neprolaznost...
postat će svjetlost,
simfonija boja,
kristalno vreteno,
u vrtlog
koji će te odvesti u
biblioteku univerzuma
u čudesnu
Proustianu.





Osjećam kako se oko duše ovija eterična koprena,
čudesna, pjenušava mrena mog bezvremenog sna,
uranjam srcem u virovitu snagu kristalnog vretena
naslućujem to me Artemida odnosi do osjećajnog dna.

Lepršam visinama, ne zaustavljam se na tom putu,
uzdižem se zvjezdama, svjetlo me ljubi sunca zrakom
nestajem u daljinama, lebdim, slična sam srećonautu,
Artemida me grli svojim vječnim svjetlosnim znakom.

U aleji kristalnih cvjetova smaragdi svjesnosti se nižu
slobodna i sretna sad vidim bezvremenost duše u njima,
iznad mene lepršaju školjke, ka pješćanom žalu me dižu
osjećam, slutim, sretna sam, u tom snu željene istine ima.

U dubini oceana snova i svjesti samo ljubav smije vladati,
u trenutku u kojem nema strahova, žudnja se nazire malo
tad nema zabrana, ni ograničenja, sreća će srcem ovladati
u osjećanju ćutim toplinu svjetla koju je srce srcu darovalo.

U aleji smaragdnoga svjetla, u duši samo istina ima vlast
dirnuta Artemidinim dahom živim život u sretnom trenu,
kristalno vreteno mi njenom snagom daruje spoznaje slast,
ljubavi ljepotu iz oluje ruža i davnih snoviđenja iznjedrenu.

"Odakle dolazi ljepota" Dijana Starčević- Artemida, Zagreb, 1987.

Slika meni nepoznatog autora, Artemida u smaragdnom ogrtaču.

http://umijece-vremena.blogspot.com/

Varijacije na temu, agonije, ekstaze i inicijacija duše u herojskim zanosima svijesti.







U snovima doživjeh kraj jednog i početak novog svijeta, vidjeh kameni grad i eksploziju svjetlosti, vidjeh rađanje ljepote. Poslije vremena provedenog u biblioteci Proustinani se moj svijet pretvorio u grad sanjajućih knjiga. Artemida, vodičica moje duše, me naučila slušati misli ispisane zlaćanim slovima duša velikih umova čije misli vidjeh u oblicima njihovih tijela. U aleji kamenih statua sam doživjela materijalizaciju znanja u dematerijalizaciju čvrste materije, osjetih da mramor dotaknut rukom umjetnika umijeća uistinu dobija dušu. To čudesno iskustvo na obroncima sna i jave je ostalo kao blješteća misaono- osjećajna slika u galeriji mojih uspomena. Pronašla sam izgubljeni raj.





Ušla sam, bar misaono u divlji svijet kvanta, najsitnijih djelića univerzuma i zaključila da u njemu vladaju zakoni koje je teško spoznati čistim razumom. Taj svijet je, za moj um, pun nebrojenih iznenađenja, svijet u kojem se događaji odvijaju bez nekog objašnjivog razloga, svijet u kojem jedna čestica u isto vrijeme može biti na dva različita mjesta, ona može biti točkica, val i titrajuća struna. No, taj je fascinantni svijet u isto vrijeme i moj svijet, to je svijet u kojem se kriju svi još neotkriveni kozmički zakoni.
Svaki djelić toga svijeta postoji od samog početka univerzuma. Prije nego se spustio cvijet u mom vrtu, on je možda bio u zubu nekog dinosaurusa, u plavoj kosi Marilyn Monroe ili je lebdio pješčanom olujom nas Saharom. U tom svijetu se kriju, anđeli, vile, božanstva koja mi pretvaramo u našu svijest o njima. Misaono smo otkrili paralelne univerzume, dokazali postojanje drugih galaksija, ali na tom misaonom putu još uvijek nismo otkrili mjesto gdje se krije davno izgubljeni raj. Priče nam govore da tamo nema vremena, tamo je skrivena vječnost, beskonačnost i besmrtnost.
Ako je ovaj naš svijet uistinu samo Božji san, dozvolimo mu da dalje sanja, ostavimo ga u miru njegovog vječnog postojanja.
Raj se možda sakrio u tišini iza vremena, tamo gdje trenutak traje dulje od svih ovih naših prohujalih milijarda godina. Možda uistinu tamo izrasta drvo spoznaje i njegovi plodovi padaju kroz vrata vremena i postaju neuništiva energija našeg postojanja.
Moderna znanost nam danas priča nešto drugačiju priču. Univerzum je beskrajan, on se sam iz sebe razvio, on sam sebe stvara i u tom beskraju vlada vječnost koju on stvara svojim trenutcima.
"Što je univerzum?" pitam svoju svjesnu spoznaju otvarajući Hawking- ovu knjigu "Najkraća priča o vremenu".
Rečenicama "Mi živimo u čudesnom i prekrasnom univerzumu." i "Da bi ga u njegovoj starosti, njegovoj veličini, u rastu njegove snage i njegove ljepote uistinu mogli cjeniti, potrebna nam je velika sposobnost predočavanja." počinje njeno prvo poglavlje knjige. Odmah zatim slijedi rečenica "Mjesto koje čovjek, u tom ogromnom kosmosu, zauzima djeluje skoro beznačajno, ali mi se moramo potruditi da otkrijemo i razumijemo ulogu koju je čovjek igrao u cijelom tom razvoju"
Kasnije u tekstu prvog poglavlja se redaju i pitanja:
"Što mi znamo o univerzumu i zašto mi to što znamo, znamo?"
"Odakle je došao univerzum i u kojem smjeru se on razvija?"
"Je li uistinu imao početak?"
"Ako je tako, što se dogodilo prije?"
"Što je vrijeme?"
"Hoće li ono jednom završiti?"
Poglavlje završava rečenicom "Samo budućnost, bez obzira kakva ona bude, će nam moći odgovoriti na ta pitanja ." Opet ta budućnost, a ni riječi o trenutku bez kojeg nebi bilo ni univerzuma ni vremena.




Na početku modernog razmišljanja, na kraju renesanse je čovjek i njegovo biće počeo uistinu interesirati znanost. To je bio početak razvoja antropologije, znanost o čovjeku, koja je upotpunila dotadašnju kosmologiju.
Giordano Bruno je bio jedan od prvih antropologa. Njega je kosmos interesirao samo u toliko koliko je mogao definrati čovjekovu samosvjest u odnosu na njega. Spoznavajući postojanje u kosmosu čovjek postaje dio njegove beskonačnosti, jer se kosmos i svi prirodni zakoni zrcale upravo u čovjeku. Giordano Bruno nije filozofirao samo o čovjeku, nego i za čovjeka. Njegova knjiga "O herojskim zanosima" je djelo o poetici i etici napisano za čovjeka. Čovjekova svijest je osnovna energija koja pokret pretvara u kretanje. Dokaz dinamike misli ne leži u nastajanju linearne spoznaje, nego u spiralnim pokretima koje Bruno naziva metafizčkim pokretima. Zakretanja tih spiralnih pokreta se sužavaju, ali nikada ne dospiju do središnje točke vrtnje. Ta točka je samosvijest, točka iz koje prizlaze sve ostale spoznaje, pa kao osnovna i spoznaja svjetlosne dimenzije prostor- vrijeme.
Svjesna spoznaja sebe samoga i herojski zanos za istinom početka su put ka osmišljavanju pokreta kojim stvaramo svoj prostor- vrijeme. Samosvijest tada spoznaju pretvara u život.
Slijedim Brunove misli i mislim vrijeme i osjećam njegovo titranje u sebi, utapljam se u beskrajnom prostoru mojih misli iz kojeg izranja moje tijelo u pokretu. U tom trenutku se spoznato vrijeme i prostor preobražava u čovjeka koji spoznaje, kaže Bruno i ja osjećam kako se moje misli preobražavaju u prostor- vrijeme u kojem trajem. Dinamika misli me povezuje s univerzumom i ja se uspinjem Jakovevim ljestvama u vječnost postojanja. Ja i moj um sjedinjeni energijom postojanja, zaustavljeni u trenutku svjesne spoznaje postajemo kristalni most između znanosti i poezije i zajedno živimo priču o početku svijeta. To je trenutak konačnog buđenja i ja vidim ponovo titranje super struna i čujem simfoniju neba i pronalazim odgovor na pitanje,
"Što je univerzum?"
Univerzum je uistinu živo biće koje samo sebe stvara, nikada ne završava i traje u svom vječnom gibanju. U mom misaonom labirinu se krije Ariadnina nit koja me spaja sa zvijezdama i ja u simfoniji boja, himni suncu i mjesečevoj sonati čujem misao o postanku i misao o nama, našem vremenu i prostoru. Onaj tko otkrije božansku istinu u sebi taj više neće moći živjeti u neznanju, taj umire za ideju. Giordano Bruno je tu iskru nazvao Diana, ja ju danas nazivam Artemida i osjećam njeno titranje u sebi, osjećam vrtnju kristalnog vretena u sebi, spiralnu dinamiku koja me sjedinjuje sa vrtlogom nebeskog vretena. 

"Umijeće svakodnevnog pokreta" Dijana Jelčić, Kapitol, Zagreb, 2006.
poglavlje "Zlatni rez" str.33
poglavlje "Spiralna dinamika" str, 145.

Slike, Gilbert Williams, Salvatore Dali, Freydoom Rassouli. 

http://umijece-vremena.blogspot.com/
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=5017

Varijacije na temu, agonije, ekstaze i inicijacija duše i partija šaha iza zrcala svijesti.






Prisjećam se jednog davnog sna u kojem sam na obroncima vremena pokušavala pronaći izvor ljubavi, te čudesne energije satkane od kristalnih struna svijesti, energije koja se širi vrtnjom kristalnog vretena i postaje geometrija postojanja koja u sebi krije izcjeljiteljsku moć. Zatvorih oči i nađoh se u trenutku u kojem se iznenada nešto, do tada nepoznato, ugnjezdilo u meni, a ja tome nećemu nisam znala dati ime.
"Giordano Bruno je razmišljajući o beskraju, univerzumu i još neotkrivenim svjetovima osjećao nastajanje tog osjećaja u sebi i nazvao ga poetično imenom boginje lova." pomislih, probudih Artemidu u sebi i krenuh te noći još jednom na putovanje u još neodkrivene djelove svijesti.
Tu iza zrcala svakodnevice se krije izvor na kojem moram udahnuti snagu da izdržim, da ustrajem, da budem obrana njegovim strahovima, lijek njegovim bolovima, energija njegovom umornom srcu.Ulazim u isprepleteni svijet svijesti, misaono lutam među šupljim cilindrima čiji zidovi su kristalne rešetke. Taj labirint od kristala je skelet mojih neurona, bezbroj mikrocjevćica se djelotvorno organizira i ja, kao Alica, ulazim u čudesan svijet iza ogledala svijesti. Moja misao se širi i prolazi kroz te male tunele.
Pokušavam brojati nanosekunde u kojima se samoorganizira objektivna redukcija i spoznajem njihovu neizračunljivost. Svijest prima još uvijek izazove iz okoline i povezuje se sa klasičnim poimanjem stvarnosti pa mi to onemogućuje spoznaju o procesima iz kojih proizlaze sva moja duševna stanja, a izračunavanje i dokazivanje se prekida u trenu intervencije moje svjesne spoznaje. Svaki puta kada mi se pričini da sam stigla do pravoga mjesta i pokušam spoznati izvor svijesti, on se izgubi i postane samo ona vidljiva sjenka stvarnog oblika o kojem sam razmišljala. Nalazim li se ja doista u Platonovoj špilji i zbog toga spoznajem samo sjene istinskog života?
Možda sam ipak ušla u Alicin djetinji svijet, možda sam dotakla i osjećajem razumjela ono što sam kao malena djevojčica čitala i tada ništa nisam razumjela?




Pokušavajući pronaći odgovor na ta pitanja uđoh još dublje u svijet iza stvarnosti, u prostor crno bijele boje, među sjenke moje duše. Jedan do drugog crno bijela ogledala, pod, zidovi i nebo. Vidjeh cijeli svoj život u crno bijelim tonovima partije šaha u kojoj nema igrača, nema smišljenih poteza, izračunatog vremena niti prostora u kojem partija traje. Figurice oživjele ritmom mojih misli šeću crno bijelim kraljevstvom mojih prošlih vremena.
Sunčana i sjenovita strana sjećanja skupljena u dvorac koji nazirem u velikom kristalnom ogledalu. Crna kraljica, okrutna u svojoj želji za pobjedom, stoji između mene i sunca koje se rađa na drugoj obali rijeke mog života. Elektronska muzika odzvanja u mojim ušima, Pink Floid i tamna strana mjeseca, crna kraljica mi zatvara put ka suncu.
"Ja sam onaj dio tvoje sudbine koji sama moraš pobijediti" reče mi boginja mjeseca i smrti. "Na drugoj strani mene je svjetlo kojem hrliš"
"Zar si ti ona ista koja me je u djetinjstvu vodila parkom i pokazivala život u letu pčela i leptira." upitah je sa strahom Artemidu koja je bdijela nad trenutkom mog rađanja.
"Ja sam tvoj um i tvoja sudbina, ja sam ti u tebi i o tebi samoj ovisi koji dio mene ćete voditi među ogledalima u labirintu svjetla i mraka." odgovori mi crna kraljica, skrivajući jedan dio svoga lica.
Iz jednog tamnog ogledalca izađe Bijeli kralj i stade iza nje. Njena haljina potamni još jače. S nje nestane i zadnji zvjezdani prah.
Mladić ju je promatrao samo s njene svjetle strane i na sreću nije osjetio njen bjes.




Molećivo pogledah u zvjezdano nebo. Ispred mene se prosu svjetleći trag i postade most prema sunčanoj strani obale. Crna kraljica stoji još uvijek na početku mosta. S druge strane mosta nazirem sav u bijelom blješteći lik žene sa suncem u kosi.
"Tamo na tebe čeka tvoja boginja svjetla." reče mi smijući se okrutno sudbina ovog trenutka.
Moje srce zatreperi strahom, ali želja je bila jača.
"Što moram učiniti" upitah tiho.
"Moraš obraniti bijeloga kralja, zaštiti ga svojim mislima, istinom i srećom tvog probuđenog srca."
"Gdje je bijeli kralj?"
"Svugdje gdje si ti, on je tvoje djetinjtvo, tvoja mladost i tvoj život." reče mi žena u crnom.
"Kako ga mogu obraniti?" upitah je znatiželjno.
"Tvoje misli će te uvesti u svijet gdje osjećaji vole život"
"Tko sam ja u ovoj igri?" upitah nesigurno.
"Ti si moja želja da postanem bijela kraljica" odgovori mi Artemidinim glasom tamna strana moje svijesti.
U jednom ogledalcu svijesti ugledah trg cvijeća i lomaču i crkvene oce. Bijeli kralj vezan za stup muke se nasmješi. Pogledi nam se sretoše. Prepoznah oči boje sna koje su polako gubile sjaj.
Crna kraljica promjeni haljinu snagom sunca koje se naziralo na istoku.
"Kreni prema lomači" začuh misao koja je dolazila iza ogledala svijesti, osjetih uskovtlavanje nove energije i krenuh.
Crkveni oci dadoše znak, krvnici zapališe brezovinu. Moja misao poleti k izlazećem suncu i odjednom u vrtlogu vatre i dima osjetih zagrljaj duše i materije, zagrlja svjetlosti i sjene, zagrljaj koji zaustavi vrijeme.
Bijeli kralj i kraljica u zenitu stajahu u jednom drugom vremenu pred hramom ljubavi.
Ta misterija me cijeli moj život slijedila u stopu i ja sam pokušavala još od djetinjstva otkriti izvor onog još uvijek nedovoljno shvaćenog i neizgovorenog.
Noćas sam putujući citoskeletom dospjela u kristalni labirint mojih zrcalnih neurona. Tu među kristalnim rešetkama susretoh svoj već proživljeni život, svoja sjećanja i svoje znanje i naslutih budućnost. Sjene noćas oživješe i ja prepoznah LJUBAV, kao nekada davno Giordano Bruno, u liku boginje lova. Artemida me noćas ponovo vratila u život. Bila sam uistinu u svijetu svjetla i sjena, svjesno doživjela sjenke duše, tu kontroverznu i od strane mnogih znanstvenika napadanu tvrdnju.
Sviće, na horizonu se rađa novi dan i ja spoznajem da je upravo, ta još neriješena i za sada nemoguća izračunljivost u kvantnom svijetu ključ, ona tanka nit, kojom će se možda ipak rasplesti misterija nastajanja svijesti i odkriti tko prede niti iz koje proizlazi kristalna mreža našeg vremena i LJUBAV.
Ovo jutro mi potvrđuje i davno pročitanu izjavu:
“Uopće nije istina da znanstvenik slijedi istinu, ona slijedi njega.”
Sören Kiekegaard

"Odakle dolazi ljepota" Dijana Starčević- Artemida, Zagreb, 1987.
pjesma Partija šaha

"Umijeće svakodnevnog pokreta" Dijana Jelčić, Kapitol, Zagreb, 2006
poglavlje "Mozak vidi i spoznaje više od nas" str, 31.

http://umijece-vremena.blogspot.com/
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=10539

Mittwoch, 24. November 2010

Varijacije na temu, agonije, ekstaze i inicijacija duše u krhotinama ukradenog sna o dječaku očiju boje sna, tužno prekrštenog u ADIJA..






Zaustavila se na obali,
skoro zaboravljenih snova,
to veliko more zahukta sjećanjima,
a sunce prosu
svoje dlanove i
pomilova njeno tužno srce.
Ona snovima omamljena
zatvori oči,
umorno pruži ruke,
dotaknu sunčanu zraku i
koraknu u novi dan.

Ona osjeti treptaje buđenja u sebi, buđenje u novom snu. Otvori oči. Stoji još uvijek na istoj obali. Miris novog sna se izmješa sa mirisom jeseni i ljepotom sunca. Na drugoj strani, u sjeni proteklih dana, vidje dječaka očiju boje sna. Njegovo lice bez osmjeha joj još jednom zaustavi dah. Između njih se, kao nepremostiva pučina, razlila tuga ukradenog vremena. Ona pogleda u sunce i šapnu:
Sjeti se dječaće, sjeti se onoga dana kada si došao čela punog osmjeha i uzdrmao oklope moge vječne tuge. jegove oči zasjaše sjećanjem na trenutke sreće. Ona nastavi govoriti glasnije: Sjeti se dječaće kako si zatvorio kapije na kojima su vrebali laskavi prodavači lažne ljepote zamotane u površnost postojanja. Dječak očiju boje sna pogleda u nebo u isto ono sunce koje se ogledalo u njenim očima. Nepremostiva pučina među njima se uzburka. Njoj se pričini da daljina postaje veća, a vjetar koji je nosio njen glas sve snažniji. Ona zajeca u vjetar:
Sjeti se dječaće. sjeti se onoga dana kada si došao očiju punih sunca i vidjeo moje, godinama skrivane, nesigurnosti. Došao si očiju punih snova, a ništa nisi znao o meni, nisi znao da nosim masku sreće na licu iza koje se krila bezgranična tuga, nisi znao da je to samo krinka, koju si ti nježnim poljubcem skinuo i ugušio moje lažne osmjehe. SJETI SE DJEČAĆE.........
Vjetar zaurla stihijom valova te čudesne vode koju je sudbina prosula među njima. Strahovi se pojačaše. Ona je pogledom tražila dječaka očiju boje sna. Uzburkane kapljice se pretvoriše u kristale kroz koje se samo nazirala razlomljena slika njene ljubavi. Riječ joj zastade u grlu. Urlanje vjetra zamjeni tišina, ubitačna tišina i ona koraknu u to veliko ništa. Iznenada, kao u priči, nebo proplaka kišom dok se sunčana zraka pretvarala u kristalni most ka onoj strani velike vode.
Došla si s buketom vjerovanja u rukama, buketom satkanim od skoro zaboravljenih snova, došla si hrabra i ubila strahove, došla si nježna šireći ljubav nad umornim srcem i naučila me da i ja ponovo vjerujem.
Stajali su na kristalnom mostu dok je sreća kapala s neba, a miris jeseni širio spokojstvo i najavljivao novo krštenje.

http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=10675

Varijacije na temu, agonije, ekstaze i inicijacija duše u Talijinom hramu.









Ovo je nastavak priče "Susret Artemide i Dionizija", isječak iz utopijske priče "Umijeće vremena", priča o susretu božanstava u dolini bezvremena, u nebeskoj biblioteci, na gozbi bogova, u vremenu prije vremena, priča kojom materijalizirah superstrune duše, priča u koju utkah svjetlosnu muziku svijesti i kristaliće spoznaje. Teško je riječima opisati ono bezimeno osjećanje osjećaja koje se u čovjeku zrcali svjetlosnim prabićem, anđeosko vilinskim glasom, božjom iskrom, kristalnim vretenom koje ga sjedinjuje sa kozmosom. Pokušah izričajem premosti jaz između razuma i duše. Čuvaricom duge, krotiteljicom podivljalih vranaca u meni, Damjaninom simfonijom boja i čuvaricom mjesečeva hrama, Artemidinom mudrosti oslikati unutarnji svemir i šapate svijesti pretvoriti u razumljivo štivo. Rečenicama oživjeh drevna božanstva i osjetih njihovu bezvremenost u trenucima nadahnuća. Kada sam pisala, slijedila sam misao Jure Kaštelana kojom me je naučio da je pisanje napočetku dar, a kasnije postaje pokora.  Pišući i stavljajući svoju dušu na dlan virtualnog svijeta mi učimo poniznost i moramo biti spremni na kritiku. Damjana i Artemida su vodile moju ruku i pretvarale kristalna slova moga unutarnjeg neba u misono- osjećajne slike koje stavih na zaslon računala. Artemida i Dionizije su po jednom mitu bili stražari na vratima antičkog teatra, nakon susreta u vlaku oni su se sreli u Talijinom hramu.




ugasnuo je dan
jedan od onih
u kojima gnječim sjećanja
i trčim niz rijeku,
palim oči neba
da ne zalutam
u slijepoj ulici tvog života
moja ljubav je na zaleđenoj cesti šutnje
izgubila kontrolu
šibana ledenim vjetrom istine
do iznemoglosti
ranjavana hladnoćom osvete,
ubijena taštinom
danas na groblju bezimenih,
tone u zaborav.

 
Počela sam pisati pjesme. Željela sam u sebi rehabilitirati protekle godine, mladost i sjećanje na davno završeno vrijeme studentskih previranja. Pišući, svaki put sam iznova osjećala prisutnost nečega ne doživljenog u sebi. Stihovi su bili moje nikad izgovorene misli, ljubav koja je tražila izraz, snovi koji su me danonoćno pratili. Pitajući se od kuda dolazi ljepota ja sam slagala pjesme i opraštala se od osjećaja koji sam u mladosti zvala ljubav. Moram još jednom sresti njegove oči. Danas bih znala prepoznati osjećaj koji se iza njih krije.
U međuvremenu je moje vrijeme dobilo krila i ja poletjeh jednog jutra ka gradu moje mladosti. U putnoj torbi koju sam predala na čekingu je bio sakriven cijeli moj život. Morala sam se vratiti da bih stvarno saznala od kuda dolazi ljepota, da bi sve ono što sam napisala dobilo pravi smisao. Prvo veče u gradu sam se odšetala do Taliijog hrama. U buffetu je starac pogrbljenih leđa prodavao knjige. Zaustavih se tražeći pogledom slobodno mjesto. Iznenada mi srce zakuca jače. Za jednim stolom je sjedio sam moj bezimeni pjesnik udubljen u čitanje knjige "Herojski zanosi" od Giordana Bruna. Sjedoh pored njega.
"Znao sam da ćete se danas vratiti" reče mi ne podižući glavu.
"Kako?"
"Rekla mi je moja Muza" reče on zagonetno.
Čitao je dalje ne pogledavši me, ali ja sam osjetila da trajemo zajedno u tom trenutku.
"Vi čitate Giordana Bruna?" upitah kao št je on mene upitao u vlaku prema jugu.
"A vi nosite "Pile na ražnju" kao brevijar u torbici" odgovori mi dječak očiju boje sna.
Nasmijala sam se da bih prikrila uzbuđenje i upitah ga nesigurno.
"Zašto ste večeras sami?"
"Ja sam uvijek sam" odgovori mi zagonetno.
Tada su se počeli u kostimima spuštati u buffet glumci. Bio je kraj prvog čina. Vesela družina nas je okružila. U ovom hramu sam kao djevojčica sanjala princa ne bjelom konju koji će jednoga dana izaći iz neke od priča i povesti me u život. Princ je uvijek imao snene oči dječaka s perona željezničke stanice bez imena. Tu sam često skrivajući se iza kulisa promatrala majku kako doziva Taliju, bojala se starog profesora čiji glas je često tutnjao hramom, tu sam sanjala život prije života. Talijin hram je bio razkrižje mojih puteva i tu sam se, iako Talija nije moja boginja, uvijek u trenutcima previranja vraćala.
Zvono i glas inspicijenta najaviše početak drugog čina.
"Mi smo si u vlaku, koji nas je vozio prema jugu, govorili Ti" rekoh da dobijem na vremenu.
"Mi smo si već na izvoru govorili ti"
"To je bilo davno"
"Djeca si uvijek govore ti"
"Gdje se danas susreću mladi pjesnici?"
"U Lapidariju"
"Kao nekada u Blatu u smiraju dana?"
"Oni su uvijek tamo. Oni i budući filozofi i znanstvenici zajedno tkaju iluziju života"
"Mladost je danas drugačija" počeh filozofirati da prikrijem uzbuđenje.
"I djeca danas misle drugačije."
"Oni ne sanjaju život nego žive san" nastavih s filozofskim mislima.
"Dođi sutra u Lapidarij, uvjeri se sama" njegov pogled boje sna obasja trenutak rastanka.

"Odakle dolazi ljepota" Dijana Starčević- Artemida, Zagreb, 1987.

Slika, Gilbert Williams.

http://umijece-vremena.blogspot.com
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=10430

Varijacija ne temu, agonije, ekstaze i incijacija duše u vrtlogu kristalnog sna.




Osjećam dlanove neba, dodire kristalnih prstiju bezvremena, blagoslove leptirastog beskraja koji se skriva u vrtlogu vječnosti. Miluju me snovi svih onih koji su prije mene krenuli zvjezdanim stazama ka tajnovitom dvorcu u kojem ćemo se svi jednom susresti na gozbi anđela. Tada će nestati taštine, ugasit će se tuge i jad, prestat će podmetanja, ranjavanja, ubijanja. Ispijat ćemo nektar iz zajedničke čaše i sjećati svatko svoga vremena. Stajat će pred nama samo naše čiste duše i udisati miomirise rajskog cvijeća koje smo oduvijek sanjali, razlijevat će se kristali radosti i pjenušava kupka sreće o kojoj smo sneni pisali.  Osluškivat ćemo simfoniju boja sretni što smo se pronašli sa druge strane duge, u uvali jedine i nepobitne istine. Dok osluškujem bubnjeve šamana vremena slutim ljepotu koja izranja iz pepela i slijedi let rajskih ptica ka onom oblaku na kojem ćemo slaviti svaki novi dolazak u svjetlosni zagrljaj beskonačnosti, u spiralnu dinamiku kristalnog vretena iz kojeg smo jednom bili poslani da na zemaljskim putevima budemo rapsodi ljubavi. U viziji vječnosti vidim naša eterična tijela kako se grle i pale oči neba da dolazećim dušama osvijetlimo put ka raju. Na našim zajedničkim lutanjima eonima ostali su meandrični tragovi kristalne rijeke našeg vremena i zrcaljenje  unutarnjeg sunca u oceanu odsanjanih snova. Danas budna sanjam san o još uvijek neostvarenom božjem snu u kojem čovjek ljubi svakog čovjeka, u kojem ne postoje ni bolji ni lošiji, ni sretniji ni tužniji, san u kojem vrhovna svećenica svojim kristalnim štapićem oko svih ljudi na svijetu zatvara krug ljubavi. Zatvaram oči i vidim bijelu golubicu koja u kljunu nosi malsinovu grančicu i najavljuje kraj ovog potopa u kojem često iz nepažnje, često nesvijesno ne pružamo utopljeniku, u brigama tuzi i nesreći, ruku spasenja.  Smiješim se i golubica slijeće na dlan vremena i iz maslinove grančice niče drvo na kojem cvjetaju cvjetovi ljubavi.

Slika, Josephine Wall.

Varijacije na temu, agonije, ekstaze i inicijacija duše u misaoni Proustiani.






Vrijeme je trajalo u nama. Pejsaž je sličio velikom vrtu pored mora iz jedne od slika velikih majstora impresionizma. Trenutak u svom trajanju je sve pretvorio u maglovitu sjenu u kojoj se arhitektura samo nazirala, ali bila dovoljno snažna da znamo gdje smo i šta vidimo. Trg cvijeća, mjesto s kojeg smo krenuli u život je i mjesto gdje smo se uvijek ponovo vraćali. Ova čudesna svijetlost razbija fasade, gradi mramorne stepenice prema moru, uzdiže fontane, sadi cvijeće i sve pretvara u besmrtnu ruševinu ljepote u kojoj se uvijek ponovo susrećemo. Tu u misaoni Proustiani osjetismo snagu ljudske misli koja se kao kristalni san širi univerzumom, tu spoznasmo da postoje paraleni univerzumi uma, da možemo budni sanjati i istovremeno biti u svakoj točkici kozmosa, da onda uistinu skidamo zvijezde sa unutarnjeg neba i pretvaramo ih u šaputanje srca.






Kristalna kugla, energija puna unutarnjeg svjetla,
čudesan dvorac pun iskri uma i duševnog snivanja,
zlatna spirala, bujica, rijeka što je svemirom tekla,
Platonija, piramida, snaga svjesnog sazrijevanja.

Grad sanjajućih knjiga koje u kristalima uma leže,
biblioteka Proustiana, san koji javu snom dotakne,
zagrljaj duše i materije, ljubav nježno u svjest seže,
i kristalnim štapićem sve tuge u zaborav odmakne.

Čudesne se čarolije u snenim dušama dešavaju
kada u labirintu želja žudnji lepršanje dopuste,
kada se u snovima od kradljivca sna spašavaju,
kada sumnje, strahovi i nepovjerenja popuste.

Tada kristali blješte zbiljom, u svjesnosti postoje,
stisak prijateljske ruke, tmina iza zrcala uma osta,
na horizontu se rađaju uvijek novi balončići od boje,
tajanstvena simfonija, divan sjaj svjetlosnog mosta.

Slika, Josephine Wal svojim čudesnim djelima budi u meni nadahnuće i osjećanje osjećaja ljubavi, neuništivog prijateljstva. Mekani dlanovi prijatelja otklanjaju sve tuge i sva nesretna stanja, brišu suze sa lica unutarnjeg univerzuma i pretvaraju ih kristalne balone čudesnih boja kojima se lako svemirom zajednički jezdi.

http://umijece-vremena.blogspot.com/
http://www.magicus.info/pr2.php?id=17134

Varijacije na temu, agonije, ekstaze i inicijacija duše pri susretu Artemide i Dionizija.



Ovo je nasatavak jučerašnje priče "Artemidina dolina", nastavak mog sna o ljepoti i lakoći postojanja u zagrljaju boginje, moje duševne vodičice.



"Da sam plugom orao polja, stado vodio na pašu, njegovao vočnjak ili krojio halje, danas nitko ne bi znao da sam postojao. No ja sam prirodi razotkrivoa tajne da bih hranio ljudsku dušu, da bi je uzdigao na pijedestal vječnosti, ja sam njegovao svoju i tuđe svijesti, podržavao umjetnike u talentu, filozofe u razmišljanju, ja sam mislio i vjerovao u snagu ljudskog uma, ja sam otvorio vrata znanosti koju su neki poslije mene odbacili, zanemarili, potčinili." Giordano Bruno.
Čitala sam Giordanovu knjigu u kupeu vlaka koji me je nosio na jug.
"Njegovo vrijeme je završilo renesansom i počinje se ponovo buditi u novonastajućim znanjem" pomislih čitajući retke napisane prije više od četristo godina.
"Vi čitate Giordana Bruna"glas mi se učini poznat. Pored mene je sjedio nepoznat muškarac s glasom koji je u meni budio sinesteziju različitih osjećaja.
"A šta vi čitate?" upitah da se dijalog ne prekine.
"Pile na ražnju" od Šotole". tonovi njegova glasa me vratiše u nedavni san.
"Ja sam nekada davno čitala njegove pjesme." rekoh osjećajući uzbuđenje u cijelom tijelu.
"To nije moglo biti jako davno" odgovori mi on šarlatanski. Pogledala sam njegove oči. Bljesak sunca, svježina izvora i miris ljeta prođe mojim osjetilima. Njegove oči su bile drugačije od očiju koje sam sretala na putu između jučer i sutra, trenutak prividnog mira u koji sam se, umorna od traženja, uvijek iznova vraćala. Te oči su odavale razlog mog postojanja, sreću trenutka u kojem trajem već stoljećima.
"Čini mi se kao da smo se već jednom sreli" rekoh gledajući osmjeh u njegovim očima.




"Ako jesmo onda je to bilo u jednom drugom vremenu, u jednom drugom svijetu, na jednom dalekom mjestu. Možda je to bila šuma, jezero ili izvor neke rijeke, možda smo onda zajedno voljeli lov ili sam ja bio jelen, a ti boginja, možda..........." počeo je pričati mito boginji i lovcu, mit iz kojeg je Giordano Bruno razvio svoju antropologiju.
"Ne, ti si bio svjetlo nad svjetlima, središte iz kojeg je počela priča o lovcu i božanstvu, trenutak iz kojeg je nastala spoznaja, ti si aktus purus, prvi pokretač kojeg danas u sebi tražimo i u znanosti negiramo." odgovorih dok mi se iznenada pred unutarnjim očima pojaviše slike. Začuh glas koji me je vrati u prošlost.


Moj djed je stajao na vratima vagona vlaka koji nas je vozio prema jugu. Bilo mi je tek pet godina i bila sam užasno žedna nakon duge vožnje uskotračnom prugom koja kao da nije imala kraja.
"Jesi li natočila vodu? Vlak kreće za par minuata."
"Nisam našla slavinu "
"Ne treba ti slavina, ovdje se voda pije s izvora" reče mi dječak tek nešto stariji od mene.
"Pokaži mi izvor"
"Zar si slijepa, pa stojiš pred njim"
Stajala sam pred nekim rđavim čudovištem sa dva kraka. Dječak pokrenu jedan krak i iz dugog poteče voda. Stavila sam bocu pod mlaz. Užasna vrućina tog ljetnog dana pređe u ugodu.
"Odakle dolazi ova voda"
"Iz zemlje"
Gledala sam ga nepovjerljivo. On se smijao i ja sam se počela smijati. Zvižduk lokomotive najavi polazak. S bocom punom hladne vode koja je dolazila iz zemlje utrčah u vagon. Dječak je stajao bosonog na prašnjavom peronu i mahao. Njegove oči su kao dva tračka sunca blještale zenitom. Na povratku se vlak nije zaustavio na toj bezimenoj postaji. Nismo se vračali uskotračnom prugom. Vidjela sam ga u grupi djece koja su čekala da protutnja "brzi" da bi prešli prugu.
"Ovdje voda izlazi iz zemlje" rekoh djedu koji je čitao neku veliku knjigu. On me pogleda spuštajući knjigu na koljena i smješeći se reče:
"Voda uvijek izlazi iz zemlje"
"Kod nas izlazi iz zida"
"Kada se vratimo kući pokazat ću ti odakle je voda stigla do našeg zida" odgovori mi djed dižući ponovo knjigu.
Njegove oči, dva sunčana tračka najaviše podne.
"Odakle dolazi voda?" upitah ga nesigurno.
"Iz zemlje" reče mi visoki muškarac širokih ramena i očiju boje sna.
Prepoznadoh dječaka u čovjeku, dječaka koji je stajao na peronu one male željezničke stanice na jugu u gradu čijeg se imena više nesjećam. To su one iste oči iz sna, onog kobnog nedeljnog podneva i iz sna u koji me je poveo anđeo čuvar. Poželjeh zaustaviti vrijeme jer nisam željela da se ovaj susret pretvori u slučajnost svakodnevice, da i on kao mnogi drugi prođe pored mene i nestane u vrtlogu prolaznosti.
Vlak nas je nosio prema jugu, njega u djetinjstvo, a mene u avanturu koja je već davno počela.




Dok me vlak nosi prema jugu ja lutam mislima, osjećam zlatne niti iz kojih nastaju snovi i prepuštam se njima. Dobro poznata geometrija prostora nestaje pred mojim očima. Više nema čvrstih oblika, ulice i trgovi se zakrivljuju, dobijaju fantasičnu formu neke nove stvarnosti. Svjetlost me nosi ka istini, sljubljujem se s njom, postajem tračak istine u sebi samoj. Prostor i vrijeme postaju energija mog putovanja, blještavilo boja pretvara gradove i kontinente u osmjeh neba, u moj doživljaj. Cijeli svijet je u tom veličanstvenom trenu moja istina, moje stvarno ujedinjenje s univerzumom.
Osjetih žeđ, poželjeh vodu sa izvora. Hodnikom ispred našeg kupea je prolazio prodavač pića. Neznanac otvori vrata i pozva ga unutra. Otvorili smo bocu hladnog pića i djelili jednu čašu, jer prodavač nije imao dvije.
"Ovo vino raste na brežuljcima moje mladosti"
"Mislila sam da bijelo vino nema okusa"
"Ovo je naše vino. Grožđe s kamena je zaljevano znojem dobrih ljudi"
"Mislila sam da grožđe raste na zemlji"
"Voda dolazi iz zemlje. Grožđe je dar neba"
Osjetih da se san spušta na moje trepavice. Zatvorih oči.
Sanjala sam vrijeme u kojem sam vjerovala da ću stići na izvor i otkriti početak. Probudi me ponovno kretanje vlaka. Potražih stranca. Mjesto pored mene je bilo prazno. Pogledah kroz prozor i vidjeh njegovu siluetu u zalazu sunca. Ime stanice s koje je vlak upravo krenuo nisam više mogla pročitati. Na njegovom mjestu pored mene je ostalo "Pile na ražnju" knjiga koju je čitao.
Otvorih prvu stranicu. " Tebi koju ću sretati na raskrižju puteva, na izvorima i u zenitima sna. Tvoja knjiga će biti sjećanje na trenutak, moja neka tebi bude znak da ćemo se sretati na rubu vremena u žurbi odlazaka i dolazaka, na sajmovima želja i da ćemo možda jednoga dana zajedno tonuti u san" Moju knjigu "Herojski zanosi" je odnio sa sobom.

Slike, Diana i Aktaion, Ticijan, Zygmunt Waliszewski.
Gilbert Williams, kristalno vreteno vječnosti.

http://umijece-vremena.blogspot.com/
http://www.magicus.info/pr2.php?id=5156