Kada zatvorim oči vidim Artemidin hram, jedno od sedam svjetskih čuda, koje je uništeno ljudskom zločestoćom. U tom hramu je Heraklit izrekao svoju misao, Panta Rei, pred tim hramom, u mojim snovima, sretoh drevnog filozofa koji me je naučio da je život iznjedren iz drevne iskre koja je proširila svoje plamene jezike i slijedeći zlaćanu spiralu zakona zlatnoga reza, kao kristalno vreteno univerzuma stvarala kristaliće ljudske svijesti. Ovo je isječak iz moje davno napisane priče, kolaža satkanog od snova, želja, žudnje i ljubavi. Priča se događa na vratima vremena, u zrcaljenu dva univeruma, dva svijeta u kojim oduvijek živim. Danas sam pokušala u par nastavaka obnoviti te davno napisane tekstove. U starim tekstovima su vodiči naših duša bili Diana i Bacus. Promijenila sam imena rimskih božanstava u imena Artemida i Dionizije, imena grčkih bogova. Razlog promjene znaju samo oni koje me dobro poznaju, cijene i vole. Razlog je prebolan i o tome ne želim više pisati. Ona zbog koje to učinih zna razlog i neka to ona riješi sa svojom savjesti. U kristalnom biverzumu ljubavi se susreću dvije duše na multidomenzionalnim razinama. Iz drevnih mudrosti iznjedrena, sa novoizrastajućom znanosti sjedinjena ova priča se događa u univerzumu moga uma, ona je moj san obojen bojama moga neba, osvjetljen mojim unutarnjim suncem, iznjedren iz zagrljaja energije i materije, ona je izričajem materijalizirana moja snena duša.
Šaptao je pjesnik ovu pjesmu dok smo promatrajući kako se iznad našeg prozora pale oči neba tonuli u san. Pred mojim unutarnjim očima zadrhti vrijeme i kristali postadoše povećala kroz koja vidjeh najsitnije niti tek načetog sna. Valovi i čestice zasjaše i ja dotaknuh svjetleći trag koji me povede ka izvoru iz kojeg dolazi ljepota vjerovanja.Volio bih da me volišda budem cvijet u tvojoj kosi.Ako si noć, ja ću biti zorai bljesak svjetlosti u rosi.
Volio bih da me voliši da svi dani budu pjesma.Ako si izvor, i ja ću bitiu živoj stijeni bistra česma.
Jure Kaštelan
Dječak očiju boje sna, pogleda punog sunca i zvjezdanog neba se rodio u dolini zelene rijeke. Pored njegove koljevke je bdio Dionizije, bog vina i dobrog raspoloženja. Artemida je promatrala rađanje osjetila spiralnu dinamiku kristalnog vrtena, znala ja da se dječak rodio da bi usrećio svijet u kojem će živjeti. U svojim razgovorima sa Dionizijem je osjećala da se u dječaku njedri sunčana energija i poželjela je da se rodi djevojčica koja će se uistinu utopiti u toj kristalnoj kugli punoj harmonije. Slijedila je dječaka i Dionizija na njihovim lutanjima kamenjarom, obalom zelene rijeke, osluškivala njihove razgovore pod brezama, zaustavljala oluje kada je raskalašeni bog vina ponekada zakazao u svom bdijenju. Dječak je sanjao lijepe snove, susretao bijelu golubicu u svitanjima, dočekivao praskozorja sa vilama i osjećao da u njemu postoji netko koga dariva kristalima veselja, radosti i sreće. U jednom snu je bio na izvoru vode i susreo djevojčicu duge plave kose. Naslutio da je to san koji će ga prati cijeli život. Kada je djevojčica upitala dakle dolezi voda, odgovorio je jednostavno, iz zemlje. Ta rečenica je bila i ostala misao, kristalna nit koja će se provlačiti kroz njegov život. Artemida se nasmiješila jer znala da se tog dana rodila djevojčica koja će ga uistinu upitati odakle dolazi voda. Dionizije je znao da će se taj san ostvariti, jer je u jednom davnom vremenu u Artemidinoj dolini na jugu velike čizme vidio taj san, vidio je rađanje kristalne kugle biverzuma u kojoj se događalo alkemijsko vjenčanje, zagrljaj srodnih duša, iskrenje energije ljubavi. Artemida i Dionizije su u tim trenucima osjetili svoje poslanje, taj susret se u jednom drugom vremenu mora dogoditi. I dogodio se. O tome ću vam pričati drugi put.
http://umijece-vremena.blogspot.com/
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=10905
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen