Uranjam u beskrajnost beskonačnosti bezvremena koje dušom zovem, zvjezde moga neba mi osjetljavaju put, uspinjem se ka vrhu svjetlosne planine, Kohinor, anđeosko- vilinsko biće me na tom putu prati, nježnošću me grli, zatvara univerzum moga uma u svoj svjetlosni skut. Titra svijest očima neba, spoznaja u bezvrijeme seže, treptaj oka, cjelina satkana od tisuće eona, trenutak u kojem se jučer i danas u jedninu veže, u ovo ovdje i sada u kojem se iskri misaono- osjećajna osjećanja mojih kolona. U treptaju oka se kristalne niti šire, zagrljaj duše i materije mi daje do znanja da ponornica svijesti u dubinu oceana snova ponire i da moje srce kristalima sreće život sanja. U treptaju tom duša tijelo ljubi, iskreći zvjezde u bekrajnosti svijesti oni postaju jedno, u bezvremenu spoznaje se istina nikada ne izgubi, bespuće unutarnjeg neba slavi vječnu ljubav, ono što je čovjeku u čovjeku najviše vrijedno. U tom zagrljaju beskrajne divote, osjećam kako vrijeme izranja iz mene, kako u sebi nosi sve prijašnje živote i kako mi šapuće, uroni u sebe jer jedino tako mogu svjetlošću svojom zagrliti tebe. Tada se misli moje u roj leptirića osjećanja roje i ja osjećam uistinu da samo kapljica u rijeci bez povratka, titrajuća struna u beskrajnom bezvremenu univerzuma. Šaputava sjetlosna dimenzija me prisjeća na drevnu legendu i ja se pitam je li cijeli svijet u kojem vjerujemo da živimo samo Božji san, iz kojega će se sam Bog jednoga dana probuditi. Hoće li se Bog onda moći sjetiti svakog svog pojedinog sna? Kako ćemo se u trenutku njegova buđenja mi osjećati?
Čovjek je smrtan, sva ostala živa bića, na plavoj planeti, su smrtna je bolna ali istinita spoznaja koja automatski pobija postojanje beskonačnosti. Mi znamo da je ljudski ovozemeljski život ograničen našim untarnjim vremenom, onim čudesnim unutarnjim satom koji nemilosrdno odbrojava naše trenutke.
Vrijeme, ta čudesna dimenzija, nam sama sobom objašnjava jedno od osnovnih iskustava koje živeći ovaj život stićemo, a to je da i poslije smrti drage nam osobe, vrijeme za nas ne prestaje teči. To je dokaz da nema apsolutnog vremena, nego da je naše vrijeme dimenzija koja se rađa, traje i nestaje s nama.
Predpostavka da će vrijeme jednoga dana prestati teči, je teško objašnjiva i prihvatljiva kao i ona da je vrijeme beskonačno. Ako je istina da živa bića svojim postojanjem stvaraju svoje vrijeme, onda je trajanje vremena ovisno o postojanju života na planeti. Treperave strune naših misli se tada sjedinjuju sa strunama univerzuma i taj svjesno spoznati trenutak postaje vremenski stroj koji nas nosi beskonačnim morem filozofskih misli naših praotaca. Pričinja nam se da sjedimo u kočiji koju umjesto konja vuku isprepletene istine velikih umova i uvode nas u svoje carstvo. Tu spoznajemo da su i oni onda samo sanjali trenutke istinske spoznaje. Putujemo vremenom koje je promjenilo smjer. Eoni, tisućljeće, epohe se smjenjuju unazad, prepoznajemo lica viđena u knjigama, čujemo pročitane rečenice, osjećamo promjene u atmosferi kojom prolazimo ali se još uvijek nalazimo u samo jednom našem trenutku i našem prostor- vremenu oblikovanom našim mislima o ovom putovanju.
"Veliki prasak" je blještavilo simfonije boja, vatromet želja i prekrasna slika beskonačnog ljetnog neba. Kočija nas sada nosi natrag ponovo na početak putovanja. Naš unutarnji sat otkucava promjene i svaka nova spoznaja stvara u nama, za nas, osjećaj novog početka svijeta. Kao da neki čarobni štapić dotiče trenutke i iz njihovih mogućnosti stvara stvarnost novog trenutka. Onda se zapitamo, kao što su se pitali drevni mudraci. Šta je uistinu beskonačnost?
Svjetlosna dimenzija prostor- vrijeme nam šapuće, to je ljubav, jedinstvo poezije zanaosti i filozofije uma, to su nezaboravna svitanja, to je život u njegovom pravom sjaju. Cantor je bio uvjeren da beskonačnost, njegov Aleph, postoji i da je kontinuiranost postojanja najveća i jedina realnost svakog bitka, fizikalna stvarnost ovisna o matematičkoj etici kojoj nije potrebna fizička stvarnost. Beskonačnost je dimenzija kojoj još uvijek nismo pronašli mjerilo, ona spava u našem vjerovanju u ljubav i etiku postojanja. Beskonačnost je samo pojam u matematici, tvrde neki.
A možda je beskonačnost ipak Cantorov Aleph, obilježena tajnovitim slovom Kabbale, nešto bez početka i kraja ili je to samo misao o toj čudesnoj dimenziji koju tek misaonim osjećanjem osjećaja osjećamo u sebi?
Priča iznjedrena iz davno napisane virtualne zbirke "Umijeće vremena", priča u kojoj sjedinih znaje i vjerovanje u potragu za izvorom svjetlosne dimenzije prostor- vremena, dimenzija koja izrasta iz zagrljaja duše i tijela, energije i materije i neprestano stvara i nadograđuje u Kohinoru svijesti kristalni zamak našeg postojanja u bezvremenom svijetu, u Platoniji, u kristalnoj piramidi koju mnogi još uvijek traže izvan sebe.
Slika, Gilbert Williams.
http://umijece-vremena.blogspot.com/
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=15510
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen