Artemida, boginja lova i mjeseca i Damjana, čudesno biće sišlo sa križa u crkvi svetog Damjana u Asiziju, sjedinjene u krotiteljicu duševnih strahova, njegovateljicu osjećanja osjećaja gorčine, mržnje, ljutnje, osvetoljubivosti me svakodnevno, sa bakljom vječne svjetlosti u ruci, uvode kristalnim mostom svjesnosti u metaverzum uma, u školu trenutka, u svijet spoznaje. Škola trenutka je puna duginih boja i zvjezdanog praha, u njoj učimo poniznost, blagost, nježnost misli, lakoću osjećanja osjećaja. U školi trenuka, svjesni sebe postavljamo si pitanje, tko sam ja da drugima sudim. Tu u kristalnom dvorcu spoznaje učimo živjeti život pun ljubavi i slasti, tu zalijevmo pupuljke koji će snagom našeg uma cvasti, izrastati u krošnju spoznaje, drvo života sa ljepotom i lakoćom okićenom granom znanja, na kojoj rastu plodovi koje nazivamo duševnom hranom. U dušogradu, nanogradu svijesti duša dušu ljubi, tu se svjetlosni zagrljaj nikada ne gubi, tu otkucava kozmičko bilo, tu se sva mudrost i svo znanje svijeta slilo.
Bilo je to ono davno vrijeme kada sam nošena idejom "nemoguće učiniti mogućim" tek počela vjerovati u snagu trenutka. Tražila sam čudesnost postojanja u protegi sna koji sam budna sanjala, jedinstvo u višeprotežnosti koju sam tek naslućivala. Vrijeme, ta protega u kojoj sam do tada samo trajala se odjednom počela uvlačiti u moje pokrete otkucajima moga srca. Prestajala je biti količina, gubila je kvantitet i postajala je kvalitetom, ne mjerna jedinica nego vrijednost mog postojanja.
Na tromeđi između znanosti, vjerovanja i ezoterike pokušah spoznati snagu svoga uma i osjetiti u sebi ono, znanstveno još ne dokazano, izvor iz kojeg istjeće moj život.
Prisjetih anđela čuvara koji mi je pri porodu stavio prst na usta i šapnuo.
"Zaboravi sve što si do sada čula, zaboravi tonove tvog nastajanja jer ćeš jedino tako moći živjeti." začuh ponovo anđeoski glas.
"Danas znam da u meni još uvijek odzvanjaju početci života koji su zaboravom postali gluho kolo mojih ćelija. Dozvoli mi da ponovo čujem tonove života u meni." zamolih anđela.
"To je ono što je Giordano Bruno nazvao kontemplativnim. Pokušaj misaonim fitnessom oživjeti svjetlosnu glazbu početka u sebi."
Vrijeme, svjetlosno biće, anđeoski dah koji mi vječno šapuće o ljubavi i sreći, o životu skrivenom u strunama svijesti, u svjetlosnom zagrljaju sretnoga trenutka, u zagrljaju hirovitog. Šapati, ta svjetlosna muzika, iz trena u tren mjenjaju svoju treperavu snagu, iskričave note vjetrom u dušu moju dolaze, melodijom svojom dodiruju Kairosa vagu i s rijekom vremena zauvijek u prošlost odlaze. Život moj blješti tajnovitom bajkom koja u svjetlosnom sjaju tog tajnovitog Boga svoj smisao traži, osjeća svaki duše moje osjećajni vir i u kapljicama svojim zauvijek zrcali srca moga mir. Trenutak do trenutka, svaki treptaj oka tog čudesnog Boga iskri nove vremenske staze, osvjetljava duši nove putokaze, nove spoznaje, nova prikazanja istinitog postojanja u zagrljaju svjetla, u ostvarenju uvijek novih snoviđenja. Iskri biserje iz oceana snova, blješti niska trenutaka koja me u zagrljaju bezvremena sidri, zrcale se sjećanja i uspomene u galeriji duše, dokazuju da istovremenost u svjetlosnom zagrljaju tog svojeglavog Boga ne postoji, da ne možemo nikada zakoračiti u isti trenutak, nikada se zrcaliti u istoj kapljici te čudesne vode.
Da u školi trenutka učimo poniznost, učimo blagost, učimo poštenje, učimo priznati greške, učimo razgovarat, misaono se sučeljavati bez osude karaktera, bez donošenja dijagnoze iz područja psihologije i psihijatrije. Konstkruktivan dijalog nas uvodi u zvjezdano igralište osobnog univerzuma i tu spoznajemo čudesnu lakoću postojanja u svjetlosnoj dimenziji uma.
Priča iz davno napisane virtualne zbirke "Umijeće vremena" u kojoj opisah lutanje unutarnjim svemirom, potragu za izvorom iz kojeg ističe ljubav. Osjećajući tu najvredniju energiju postojanja u sebi izrastala sam u ovo što sam danas, biće koje još uvijek luta bibliotekom Proustianom, biće koje uči samospoznaju, samoodgovornost i samokritičnost. U svjetlosnoj dimenziji svijesti iskre uvijek nove ideje, zvjezdana slova moje duše nadopunjavaju već davno napisano jer se fenomenologija ljudske duše razvija i daruje nam uvijek nove plodove sa drva spoznaje. Još uvijek lutam beskrajem i bezvremenom grada sanjajućih knjiga i činim prvi grijeh, ubirem plodove sa drva spoznaje.
Slika, Josephine Wall
http://umijece-vremena.blogspot.com/2007/11/kola-trenutka-bilo-je-to-ono-davno.html
http://www.blog.hr/print/id/1625169905/kola-trenutka.html
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen