"Neka se ljubav iskri u svjetlosnoj muzici, u svjetlosnoj dimenziji, u zagrljaju neba.davno napisah ovaj stih, ispovjest ispisana kristalnim prahom sretne duše koja još uvijek vjeruje u ljubav jer ljubav je blaga, ljubav oprašta, ljubav liječi, ljubav otvara kristalne puteve srca, ubija tugu, hrani dušu, tka lijepe snove.
Neka ljubav tutnji vjetrom, neka se odmara tišinom,
neka treperi dušom i neka zakorači srcem u sve naše sretne trenutke.
Neka bude zvijezda večernica u tami mog sna i zvijezda jutarnja u tvom buđenju.
Neka bude vatra u mojim venama i voda u tvojim rukama, neka pali želje i gasi strahove.
Neka se ljubav zaigra bojama nade i snova, neka treperi strunama nebeske harfe, neka zapleše ljepotom ovog svitanja i bude blaga životu tvom i mom."
U noći punog mjeseca Artemida je jašući srebrenkasti trag uspomena lepršavim leptirovim krilom, svilenkastim tragom sreće dotaknula srce koje je krvarilo na dlanu vremena. Na stolu su ležale ruke pune nedavnih milovanja, a na ognjištu želja je dogorijevao zadnji panj tužnih sjećanja. Osluškivala sam let trenutaka i pričinjalo mi se da je boginja u jednom treptaju oka zaustavila proticanje pijeska, da se sva moja tuga utopi u kristalu rose na jednom jedinom blještavom zrncu. Bila je to noć opraštanja od onog jučer koje se kao trn ruže zabilo u dušu i širio miris prolivenih kristala koji su se pretvarali u zvijezde mog unutarnjeg neba i pisale tugaljive pjesme, requiem vremenu provedenom u maglama Avalona. Bojala sam se kradljivaca snova, bojala sam se prodavača magle koji su na sajmu taština nudili moju bol kao lažne bisere. Pred očima neba se odigravala drama u kojoj sam bila gubitnik dostojanstva, a u tmini jednog opustjelog srca su šamani bubnjali Pirovu pobjedu. Artemida je skupljala proljetno cvijeće i u mom vrtu u toj jesenskoj noći punog mjeseca i jeseni procvjetaše karanfili. Noć zamirisa renesnsom drevnog snoviđenja. Boginja mi donese kristal sa vrha svjetlosne planine, kristal koji je ptica grabljivica ukrala iz krijesa moga vjerovanja. Gladna snova ga je skrivala u muljevitoj osrednjosti svojih krikova i nezastitna iz njega otkidala djelić po djelić površine ne uspijevajući dospijeti do srži, do središta u kojem se krio izvor sna. Čuvarica moga urušenog hrama je vratila razbacane krhotine Kohinora i šaputavom svjetlosti nadanja grlila djeliće mojih snova i materijalizirala moju ukradenu energiju u novi san. Osluškivala sam, pred oknima duše, graktanje razbješnjele ptice koja je umjesto kristalića prosipla blato na moje ranjeno srce. Artemida pruži svoje dlanove nad moje unutarnje uši i ušutka poludjelu grabljivicu, stavi veo zaborava nad moje oči da ne gledam bijesom i mržnjom ispisane osude na oltaru hrama koji se zagrljajem istine obnavljao u potonulu utopiju sreće. Artemida je svojim svjetlosnom strijelicom rastrgala koprenu tuge i suze pretvarala u kristale novoga sna.
Vratio si se toj noći punog mjeseca, došao si na strunama kristala iznjedrenih iz nebeskog vretena. Osjetih tvoju blizinu u drhtajima sna, u valovima oceana, u pjenušavoj kupki sreće, u onom bezimenom što je u meni raslo, u baršunastom dodiru bezvremena koje se savija oko nas kao kozmička zmija i brani nas od prodavača magle na sajmištu taština. Stalali smo na palubi cvijetne galije i udisali miris ljepote trenutka u kojem nije bilo ničega do tvojih, kao san, nježnih očiju i istine. Iznad nas je lebdjela ponoć ogrnuta velom vječnosti i spuštala Orinovo sazviježđe, put ka hramu u kojem je na nas čekala boginja sa dijademom od bisera u kosi, boginja koja je zapalila taj nebeski krijes. Tvoji dlanovi, mekani kao svila, skinuše ostatke boli sa mojeg srca. Strune tišine su titrale najljepšu sonatu trenutku i ja začuh šaputavu svjetlost u dubini tvog pogleda, vidjeh ljepotu beskraja i vrijeme koje je kao kristalna spirala uranjalo u treptaj moga oka i sjedinjavalo me sa svitanjem novog praskozorja. U obrisima tog jesenjskog jutra vidjeh siluetu tuge u odlasku, ali od proždrljivosti ptice grabljivice me Artemida još nije uspjela obraniti. Ptičurina još uvijek lebdi nad hramom sretnoga trenutka, ali oboružana kristalnim vretenom bezvremena ja odoljevam njenim izazovima. Artemida u meni zvjezdanim slovima istine piše novi manifest vrednovanju čina pohlepe. Svjetlosnim zagrljajem mi šapuće, ljepota je u tebi, u dubini kristalnog zamka, u tu dubinu grabljivica ne može prodrijeti, u tebi se krije izvor sa kojeg ističe energija koju pretvaraš u samoizlječujući eliksir sretnog trenutka, melem koji zalječuje sve nanesene ti duševne rane. Udišem svježinu ovog jesenjskog jutra i osjećam lakoću postojanja u Artemidinom zagrljaju, osjećam ljepotu i blagost ljubavi koja se iznjedrena iz kristalnog vretena kozmičke energije omata oko srca i čuva da u taj kalež više ne prokapaju zrnca otrova koja sreću pretvaraju u tugu i nesretna stanja.
Slike, Marcel Massow, Vladimir Kush, Gilbert Williams.
http://dinaja.blog.hr/
http://umijece-vremena.blogspot.com/
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen