"Gdje si?"
"Pronašao sam novu stranu svijeta. " dječak očiju boje sna mi odgovori veselo.
Krenuh za glasom koji je još uvijek uzburkavao moju krv i pretvarao je u šampanjac.
Trg cvijeća je mirisao eteričnim snom. On je sjedio za stolom na terasi neke male kavane. To je bila ista ona kavana iz vremena studentskih nemira, ona mala kavana u najstarijem i natamnijem dijelu grada, sličila je i na kavanu iz Mrtvih voda, ali je ipak bila drugačija. Mjenjala je oblik pod crvenilom neba i zrcaljenjem u plavetnilu vode koja nas je okruživala. U trenu mi se učini da vidim obrise Dianinog hrama, ruševine Apolonovog svetišta, lomaču na Campo del Fiori, zvonik crkve u Combry i staklenu kupolu od sedam prstenova na čijem se vrhu zrcalila slika o nastajanju svijeta.
Svijest univerzuma pruži svoju svjetlosnu ruku prema dječaku. On omamljen ljepotom trenutka dotaknu njene prste vrhovima svojih prstiju.
"Ecce Homo" začuh misao, a iz zrcala sna me gledalo lice s debelim tamnim brkovima.
"Homo u liku boga filozofa, u liku opuštenosti duše i snazi uma." odgovorih filozofu koji je nekada davno govorio jezikom Zaratustre.
More, iako je mirisalo osekom, je još uvijek bilo puno plime, a galebovi su pozdravljali svjetlost koja je trajala nijansom pred zalaz sunca. U očima dječaka se zrcalio cijeli svijet. Osmjeh na njegovom licu me podsjeti na sutone koje smo do jučer voljeli. Voljeli smo trenutke između juga i zapada, trenutke koji su uvijek trajali prekratko.
"Tamo odakle sam došla je još uvijek jutro" rekoh mu promatrajući nastajanje novog svijeta. S neba su kapali kristali predvečerja iako sam ja bila sigurna da smo tek pozdravili svitanje.
"Da tamo će biti uskoro podne, pa sumrak, a onda noć i tamo će se to mjenjati i ponavljati. Ovdje sunce nikada ne zalazi, ovo je moj i tvoj prostor, mi ga stvaramo svojim postojanjem i željom za njegovim trajanjem."
"Ali to nije stvarni, životni prostor" pitala sam diveći se pejsažu koji se pred mojim očima oblikovao u već viđenu sliku raja.
"Stvarnog životnog prostora nema, prostor je kao i vrijeme samo naša iluzija. To je ono što mi svojim postojanjem u trenutku stvaramo."
Nebo iznad nas je plavilo konstantom trajanja. Miris predvečerja nas je opijao uvijek novom energijom svjesne spoznaje tog trenutka. Visoko iznad nas je kružio galeb i jedino njegovi krici su parali tišinu. Ovo trajanje je znak vječnosti, to je ono što se već milionima godina naziva život, to je ona Pitagorina tvrdnja da smo bili i da ćemo biti, da se zauvijek zrcalimo u kristalima svijesti univerzuma.
Nečija misao mi zaustavi dah: "Čovjek je jedino živo biće koje je svjesno svoje fizičke prolaznosti."
Zar je potrebno u ovakvom trenu misliti na prolaznost? Ja se, puna sjećanja, pitam šta je prolaznost?
Trg cvijeća, nova strana svijeta koja nam je otvorila horizont trajanja, je svjedočanstvo istovremenosti koje teoretski nema. Na ovom istom trgu je praotac Heraklita sagradio Efez, tu je bio Dianin hram, na njemu je gorila lomača u vremenu neznanja, na njemu smo dočekivali zore sticajući znanje, na njemu se jednom zrcalio kameni grad, on je bio mjesto sudnjeg dana, tu je bljesnuo veliki prasak. On je otok i hram, hrid o koju se razbijaju valovi spoznaje, nad njim više ne zalazi sunce nego traje trenom prepunim ljepote.
"Kada krenemo u sutra, hoćemo li ovaj prostor ponijeti sa sobom, ili ćemo ga ostaviti onima koji dolaze za nama?"
"Oni će stvarati svoj prostor. Kada mi krenemo ovdje više neće biti male kavane, niti hrama, niti zalaza sunca. Neke druge misli će ovdje stvarati svoj svijet." odgovori mi pjesnik.
Naše misli su materijalizirane emeocije, naša unutarnja svjetlost koja se prelama u kristalima spoznaje. Tisuće malenih kristala je lepršalo oko nas i stvaralo plavičasti oblak u kojem prelamalo svjetlo. Svjetlosna dimenzija koju smo počeli osjećati je titrala kristalićima starih snova. Snovi postaju dohvatljivi, vidljivi, pred našim očima se događalo zrcaljenje prošlosti. Odjednom je pored nas za stolom sjedio čovjek upalih očiju i crne kose. Obučen u odijelo koje je odavalo eleganciju epohe previranja i mjenjanja paradigmi, epohe koja je bila puna nadanja i novih vjerovanja. Njegove misli dotaknuše moja osjetila. Sinestezija osjećaja me vrati u neki daleki trenutak u kojem sam sanjala Combray i pokušavala prepoznati onog anonimnog spavača koji se dugo, dugo budio. Zar to nije bio trenutak u kojem sam se sama jutros našla?
"Morao sam vam se pridružiti." reče tiho sa akcentom stranog jezika koji smo voljeli slušajući ljubavne šansone." Vaše misli su izazov za mene. Dok sam tragao za izgubljenim vremenom, bojao sam se neminovne smrti pa iako se u to vrijeme naslućivala dimenzija vremena, ja ju onda nisam spoznao."
"Ali vi ste stvorili prekrasan svijet svjesne spoznaje, svijet u kojem se osjećaj osjeća, u kojem osjećaj gleda, čuje, miriše i govori."
"Ja sam onda nesvjesno, pišući, žalio za neiskorištenim trenutcima. To je bilo vrijeme bolne istine o gubitku vremena, spoznaja o njegovoj prolaznosti. Moja sjećanja na sretno djetinjstvo, na trenutke istinskog pripadanja više nisam mogao vratiti, ali sam njima stvorio svjedočanstvo o nepotrebno potrošenom vremenu. Život je za mene bio samo strah od smrti"
"Vaše vrijeme je bilo rađanje kvanta i relativiteta, bilo je početak shvaćanja da je energija neuništiva, da samo mjenja oblike, vaše vrijeme je bilo početak i teorija koju mi danas svijesno živimo."
"Medicina nije bila razvijena, mene je uništio bronhitis i pucanje apscesa na plućima, ali i moj strah, svjesna spoznaja prolaznosti i nepovratnosti. Ugušio sam se u prostoru koji nisam stvarao, nego samo koristio."
"Tražili ste vrijeme izvan sebe iako ste ga opisivali osjećajući ga."
"Toga nisam onda bio svjestan."
"Slušajući unutarnjim ušima vaše misli mi smo naučili živjeti vrijeme i prostor, zavoljeli trenutak, počeli osjećati okuse, mirise i boje."
"Osjetio sam vaše misli, dotaknule su me i vratile mi sjećnje na Illiers."
"Mislite Combray?"
"Combray je san o Illiers-u gdje sam provodio sretne praznike kod tete Amiot."
"Vi ste tamo otkrili svoju stranu svijeta kao mi danas"
"Ali za razliku od mene vi ste to svjesno spoznali" reče stranac tužno.
"Ovo je trenutak koji bi mogli nazvati vječnost"
"Ne samo nazvati, ovo je trenutak u kojem je sažeto cijelo moje traženje, sav moj strah, sva moja tuga i ljubav." odgovori stranac gledajući u nebo.
Vrijeme je trajalo u nama. Pejsaž je sličio velikom vrtu pored mora iz jedne od slika velikih majstora impresionizma. Trenutak u svom trajanju je sve pretvorio u maglovitu sjenu u kojoj se arhitektura samo nazirala, ali bila dovoljno snažna da znamo gdje smo i šta vidimo. Trg cvijeća, mjesto s kojeg smo krenuli u život je i mjesto gdje smo se uvijek ponovo vraćali. Ova čudesna svijetlost razbija fasade, gradi mramorne stepenice prema moru, uzdiže fontane, sadi cvijeće i sve pretvara u besmrtnu ruševinu ljepote u kojoj se uvijek ponovo susrećemo.
"Brodovi su masivni, sagrađeni kao zgrade i činilo se da su i jedno i drugo, kao neke manje Venecije unutar velike- kad su povezani pomičnim mostovima s grimiznim satenima i perzijskim sagovima, nosili žene obučene u brokat trešnjine boje ili u zeleni damast, duž balkona obloženih raznobojnim mramorom. " gledajući u daljinu reče stranac.
"I više se ne zna gdje završava zemlja, a gdje počinje more, što je još palača ili već lađa, jedrenjak, galija." nadovezah se na njegovu misao.
"Zatvoren u sobi, našeg raskošnog stana, sanjao sam ovaj trenutak potpunog mira i ljepote."
"A mi smo ga doživljavali kroz vaša djela" odgovorih mu suosjećajući s njim.
"Mislio sam da je čovjek biće koje ne može izaći iz samoga sebe, koje druge poznaje u samome sebi i ako protivno govori onda laže. Danas, sjedeći ovdje, u vama spoznajem svoju želju. Nijekao sam osobnosti i tvrdio da je individualni izraz nešto općenito. Diveći se impresionistima želio sam biti njihov psiholog. Odbacivao sam obrise i arhitekturu osobe u prostoru i vremenu i proučavao element po element materije od koje je osobnost sazdana. Ja nisam bio jedan jedini čovjek, već od sata do sata gusta kolona ljudi, u kojoj je prema trenutku, bilo strastvenih, ravnodušnih, ljubomornih." citirao je svoje davno napisane misli.
"To je bio proces u kojem ste postali samo čvor u tkivu vremena, u kojem je osnova bila istkana od osjećaja prošlosti, a niti isprepletene od emocija sadašnjosti." sama od sebe se moja misao nadovezala na njegovu.
"Osjećam da ste uistinu čitali moje knjige." reče tiho.
"Vidiš da smo ipak čitali" rekoh pjesniku.
"Da nisi uistinu osjećala napisano, danas nebi znala o čemu stranac misli" glas mu je bio blag ali odrešit.
Slike, Josephina Wall, Daniel Holeman.
http://umijece-vremena.blogspot.com/2007/11/dan-poslije-ovo-zadnje-umiranje-svijeta.html
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen