Zamišljajući otok sreće Thomas Morus /engleski filozof 1478- 1535/ ga je nazvao Utopia, riječ koja je poslije postala pojam za neostvarive snove, sanjarije, za nešto kao "kula u zraku". Snovi su puni takvih željenih mjesta, u snovima čujemo ušima nečuveno, vidimo očima nevidljivo, udišemo mirise rajskoga vrta, slušamo prebiranje anđeoskih prstiju po liri, osluškujemo žuboravu svjetlost koja kao simfonija boja, kao kristalna kiša kaplje s neba. U snovima susrećemo svoju duhovnu vodičicu, nazivamo je razmim imenima, razgovaramo s njom, ona nas odvodi u više dimenzije spoznaje, otvara nam vrata multidimenzionalnosti. Pisala sam puno, cijelu zbirku takvih snova, vizije sam pretvaral u izričaj, slagala u virtualnu biblioteku. Moja Artemida je ostavila trag u virtuali, kao što još uvijek živi u meni i šapuće božanskim glasom, izdrži, piši, izreci svaku svoju viziju, pretvori ju u štivo. Kradljivica tvojih snova će tako i tako pozobati samo zrnje sa površine, a ono što se krije u dubini napisanog, ono što se zrcali među redovima neće znati pretvoriti u svoje jeftino štivo. Ona tako i tako u tvojoj simfoniji boja vidi samo, njenom pohlepom vrednovane rubine, safire, smaragde, dijamante, dragulje kojima se divi, a ne osjeća koliko je vrijedan Kohinor koji ti nosiš u srcu. Ona vidi nekakav od blještećih materijalnih vrednosti satkan kristalni štap, a ne osjeća kristalno jasni sliku vizije koju ti pretvaraš u tvoje duše stih.
Ja još uvijek lutam gradom sanjajućih knjiga, svjetlosnim gradom ljudskoga uma i sanjam san o umjeću svakodnevnog pokreta i tražim put, načine i objašnjenja kojima bih taj san pretvorila u, za čovjeka, ostvarivu realnost. Utopija o umjeću svakodnevnog pokreta, moja dugogodišnja sanjarija, je proizašla iz saznanja da je moje tijelo samo osjetilna varka o čvrstini materije, da je ono konkretizirana svjetlost, materijalizirana energija bezvremena. Ljudko tijelo je kristalna tvorevina iznikla iz zagrljaja materije i energije, izrasta iz gibanja untarnjih ustrojstava, iz preobražavanje jedne energije u drugu, a svijest o njemu je Atlantida, željena utopija, sanjani otok sreće, vječni ples emocionalnih stanja i njihovo ujedinjavanje sa spoznajnim umom. Postavši svjesna činjenice da je moja osobnost uvijek novi susret mog trenutačnog stanja sa skrivenim mogućnostima one još neotkrivene strane moje biti, počela sam drugačije razmišljati o sebi, pokretu i slobodi njegovog izraza. Misao o pokretu je postala vodilja na tom putu ka slobodi, utkana u doživljaj i osjećaj tijela, misao koja ga na taj način oslobođala lanaca nespretnosti i neugode njegovog doživljavanja. Sloboda, to je zov srca, a slobodno živjeti, želja svakoga od nas. Naše tijelo misli i osjeća te isto tako čezne za slobodom. Jedino ga mi sami, doživjevši sve pojavnosti u njemu ujedinjavanjem egoističnog, misaonog i emocionalnog uma, možemo osloboditi od, društvom i odgojem, nametnutih mu normi i običajne etike. Njegovu slobodu i ljepotu njegovih pokreta ostvarujemo poticajima, proizašlim iz njega samoga, vraćajući mu izgubljeni ritam, mijenjajući dinamiku, spoznavajući njegove tajanstvene sile, pokrećući svoje djelatne izvore snage i skrivene stvaralačke moći.
Tako nastala misao je osjećaj, spoznaja i svjest o tijelu. Iz te stvaralačke spoznaje, skrivene duboko u nama, proizlazi pokretačka snaga, motivacija kojom dobijamo ideju o pokretu, a tijelo tada postaje samoproduktivni, energetski i osobno ustrojeni spremnik za ostvarivanje njegova umjeća. Ono što je mijenjalo i što mijenja svijet je snaga stvaralačke misli.
Stvarajući okvire za razvijanje metode umjeća pokreta slijedila sam pravila univerzuma čiji smo dio. Svaki od nas je jedna mala galaksija, mikrokozmos. Ja sam, vjerujući u čovjeka koji je svojim znanjem bio sposoban spoznati savršenstvo svog djelovanja i beskonačnu pravilnost svog razvoja, stvorila svoj tetravalentni kod, koji u sebi sjedinjuje svjesnu spoznaju fizikalnih zakona univerzuma, te samosvijest svog osobnog makro i mikrosvijeta:
- Svijest o pokretu u dimenziji njegovog poimanja.
- Svijest o pokretu i emocionalni izraz
- Svijest o pokretu u dimenziji svijesti o tijelu
- Svijest o pokretu i prostoru, u dimenziji vremena
Tek umjetnici renesanse su nam u pravom smislu otkrili perspektivu i time omogućili doživljaj treće dimenzije. Oni su nas svojim slikama uveli u virtualni svijet našeg malog univerzuma, u njihovim djelima mi osjećamo prostor, postajemo dio njega.
U baroknim skulpturama sreli smo se sa doživljajem i izričajem pokreta. Promatrajući statuu doživljavamo zagrljaj duše i materije, ljubav čovjeka i prirode, lepšavu viziju umjetnika koji je skulpturi darovao život. Einstein nam je dimenzijom vremena promjenio odnos prema prostoru, a kvantna je teorija otvorila nove mogućnosti spoznavanja sebe samoga i odnosa između mozga kao ustroja i uma kao procesa.Tako obogaćeni znanjem, onih koji su bili prije nas, možemo pronaći i osjetiti mjesta unutar tijela gdje se smjestio naš utjelovljeni um, mjesta u kojima su zatomljene mogućnosti stvaralaštva, pa budeći ih, doživjeti trodimenzionalni prostor pokreta, spoznati mnogostranost naše samosvijesti i naše spoznaje te u osobnom vremenu pronaći svoju dinamiku pokreta i svoj ritam, a onda ljepotom pokreta osmisliti svoje djelovanje u svijetu u kojem živimo.
Tek kada svjesno spoznamo posjedovanje utjelovljenog uma, kada uistinu osjetimo postojanje u misaono- osjetilno- osjećajnom univerzumu, tada osjećamo zagrljaj duše i materije, čujemo simfoniju boja, vidimo izrastanje kristalnih niti svjesnosti, ulazimo u kristalni zamak svijesti, pronalazimo zatvorene sedefaste školjke na pješćanom žalu želja i žudnji. Tada smo pronašli otok sreće na kojem osjećamo lakoću postojanja, iz koje, u nama samima, umjeće pokreta samo od sebe raste.
"Umijeće svakodnevnog pokreta" Dijana Jelčić, Kapitol, Zagreb, 2006.
poglavlje "Utopija..." str, 71.
poglavlje "Misaone slike" str, 103.
Slika, Josephine Wall, Gilbert Williams, Lorenzo Bernnini.
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen