Izgubih dan, izgubih ga u traženju odgovora na pitanje gdje se nalaze granice kristalnog beskraja u kojem prolazim kroz Danteove krugove, u kojem koračam njegovim misaonim putem ka rajskim dvoranama svijesti. Gdje je početak, a gdje kraj tih lepšavih koprena spoznaje, što je lice, a što naličje istine u kojima se još neotkivena duša gubi u obrisima vječnosti. Kako skinuti masku sa lica utvare koja me posjećuje u snovima, kako prepoznati njenu siluetu u labirintu kristalnih zrcala kada sotone i vještice ne ostavljaju trag u prelamanju svjetlosti. Njih svjetlost zaobilazi, moraju je krasti krijući se na zvjezdanim stazama ljudske duše. Izgubih dan u traganju za svjedočanstvom prevare ljepote i onda začuh šapat rimskoga cara Tita, Diem perdidi i sjetih se da je on svaku večer u kojoj je spoznao da nije učinio ništa dobro žalio za izgubljenim danom. Zaustavih se u utrobi vječnosti šapnuh dušom Diem perdidi jer neuspješno pokušah raskrinkati zloćestoću, zakrpati rasrtgani veo povjerenja kojeg od početka nije bilo. Vratih se sebi, uronih u trenutak bezgranične, bezuvjetne ljubavi i spoznah da su granice stvorene od onih koji povrijediše tuđe granice, onih koji se u strahu od osvete neba zatvaraju u bunkere svoje tmine. Osjetih vatromet želja, vidjeh nasmiješeno lice i naličje univerzuma, začuh pjesmu srodnih duša, nahranih promrzlog mačka, pomilovah prestrašenog psa, oslobodih noćnu leptiricu iz paukove mreže i osjetih sreću. Od tog sudbonosnog trenutka u purpurnim sutonima udišem mirise ljepote, osluškujem muziku nebeskih sfera, uranjam u snove slobodna i spoznajem da nisam izgubila dan.
Slika, Jim Warren.
http://umijece-vremena.blogspot.com/
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen