Varijacije na temu, agonije, ekstaze i inicijacija duše pod drvetom pjenušave sreće.

Uranjam u spiralnu dinamiku vječnosti, osjećam snagu zakona zlatnoga reza u ovoj čudesnoj slici nepostojeće stvarnosti. Titraji kristalnih niti nebeskog vretena me odnose u zagrljaj iz kojeg sam iznjedrena. Osluškujem u lahoru ljubavi glas istine koja me vezuje sa prostor- vremenom, svjetlosnom dimenzijom beskrajnosti. Nošena treperavim tkivom snova odlutah Goetheovim tragom na Tauridu, zaustavih se ispred Artemidina hrama, pred svetištem boginje koja se suprostavila Posejdonovoj moći i prije Trojanskog rata zaustavila ruku sudbine i spasila Agamemnonovu kčer Ifigeniju od osvete neba. Tu u zanosu sna, u simfoniji boja, u treptajima kristalića svjesti, vidim svećenicu u okrilju božanskog drveta koje rađa pjenušavu kupku sreće, dok se u daljini naslućuje svitanje nove sreće. Osluškujem sonatu ljubavnog zagrljaja koja postaje ples kristala i vidim život satkan od istnskog postojanja, vidim lepršanje malenih univerzuma, osjećam da u svakom od njih vječna Venera spava. Artemida me uvodi u vrijeme prije vremena, otvara mi vrata bezvremena ljepote i lakoće postojanja u zagrljaju materije i energije. Udišem svitanje i pružam dlanove suncem obasjanoj pjenušavoj sreći. U misinom dućanu duše, u drevnom snoviđenju postajem lovac u žitu, grlim lepršave makove još od noći snene, tu čudesnu mekoću kukoljem žigosanu, vječnim drevnim snom ogrnutu, vjetrom milovanu, srcem opjevanu, umom naslikanu, okom umjetnice kista u sliku sretnog trenutka dotjeranu, tu treperavu, kristalno jasnu, ljudskog postojanja, ljepotu. Dotaknuta jutrenjem vedrine moja uzdrhtala duša, tek iznjedrena iz zagrljaja noći, mjesečevom mjenom opijena, toplinom srca probuđena, radošću života okupana, svitanjem novoga dana probuđena, u mirisnom dućanu duše ljubavlju oplemenjena, zaboravlja tužna sjećanja, oprašta kradljivici snova kriva svjedoćenja, raskida ugovor kratkog neživljenja, napušta luku nepostojanja i uranja u beskraj oceana, u radosnu pjenu osjećaja osjećanja. Artemida mi šaputavom svjetlosti bezvremena priča istinu o ljubavnom zanosu Bogova, o trenucima u kojima su  stvarali vječnost, o drvu spoznaje na kojem, umjesto zabranjenog voča, niću  životi, o zagrljaju duše i materije iz koje iz pjenušave sreće izrastaju kristalne kugle u kojima božansko- ljudska ljubav vjekuje.

Slika, Josephine Wall.

http://umijece-vremena.blogspot.com/