Ova mala misaona bajka se događa na rubu znanosti, u zagrljaju mudrosti i vjerovanja u nezaustavljivu snagu mašinerije ljudskoga uma. Čitajući poetične tekstove o kozmologiji svjesnosti koji sjedinjuju čovjeka i univerzum u nečujnu simfoniju svjetlosti poželjeh, bar misaono, uroniti u taj beskraj mogućnosti i vjerojatnosti koji nam kvantni svijet univerzuma uma nudi. Artemida, čuvarica hrama moje duše, vidičica na putevima spoznaje nas je, u jednom snu, povela na putovanje bezvremenom. To je bilo čudesno trajanje u biverzumu svijesti, On i ja, dvije duše u kristalnoj suzi vremena, u kugli istinskog postojanja. Našli smo se u neispiričanoj bajki, bajki pisanoj zvjezdanim slovima duše uiverzuma. Osjetismo brzinu svjetlosti u misaonoj dinamici zlaćane spirale, kozmički zakoni su postajali vidljivi, dodirljivi, dio nas. Još neviđene boje su plesale svoj ples superstrunama svoje duše. Svjetlost je skladala do tog trena nečujnu sonatu o prohujalim vremenima. Upijali smo vječne mudrosti iako nisu bile ispisane nama poznatim znakovima, jednostavno smo ih osjećali. Vidjeli smo rađanje svijeta, transformaciju starog u novi, vidjeli smo mirise, slušali šaputanje kristala, čuli smo kako trava raste i kako se otvaraju pupoljci cvijeće na rajskim poljanama svijesti. Sjedinjeni sa plućima univerzuma naslutismo da u sebi nosimo cijeli svijet, da dišemo ritmom svevremena. U kristalnoj kugli tog čudesnog trenutka se događala povijest kozmosa, zvijezde su se rađale i umirale ostavljajući kristalni trag svojih nestajućih tijela. Zvjezdani prah se se zgušnjavao u kristale, svjetlost se prelama u tim malenim iskricama iz kojih su izrastala bića svjesna svog poslanja, svjena svoje fizičke nemoći i svoje duhovne moći. U vrtlogu nebeskog vretena se iskrila zlaćana spirala koja je u svaku i najsitniju iskricu usađivala božju iskru, svijest i snagu sjećanja. Spoznasmo zbog čega naša tijela pamte, zašto naše srce ima memoriju, zašto um slaže uspomene u galeriju pamćenja. Da, Artemida nas je uvela u svijet kristala svjesnosti, odala nam je tajnu samoiscjeljivanja, kozmički zakon iz kojeg smo iznjedreni. Dotaknut kozmičkim poljupcem, usnama svjetla nad svjetlosti, kristal izrasta u blješteću kuglu u kojoj se odigrava velika svečana predstava koju nazivamo svjestan život.
" Čovjek to golo rođeno biće, ta kristalna suza na licu vremena, je cijeli svoj ovozemaljski život branjeno kristalnim omotačem svjesnosti, on je energetsko polje puno titrajuće svjetlosne muzike koju čuju i vide samo odabrani", začuh šaptavi glas svjetla nad svjetlima.
U tom sretnom trenutku spoznah da mi cijeli svoj život svjesnošću njegujemo kristal iz kojeg smo izrasli, misaonom snagom ga brusimo, spiralnom dinamikom svoga unutarnjeg vretena održavamo kristalnu kuglu postojanja u unutarnjoj i vanjskoj ravnoteži i tako sudjelujemo u ostvarivanju harmonije univerzuma.
"Umijeće svakodnevnog pokreta" Dijana Jelčić, Kapitol, Zagreb, 2006.
poglavlje "Utjelovljeni um" str, 55
http://umijece-vremena.blogspot.com/
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen