Osjećam dlanove neba, dodire kristalnih prstiju bezvremena, blagoslove leptirastog beskraja koji se skriva u vrtlogu vječnosti. Miluju me snovi svih onih koji su prije mene krenuli zvjezdanim stazama ka tajnovitom dvorcu u kojem ćemo se svi jednom susresti na gozbi anđela. Tada će nestati taštine, ugasit će se tuge i jad, prestat će podmetanja, ranjavanja, ubijanja. Ispijat ćemo nektar iz zajedničke čaše i sjećati svatko svoga vremena. Stajat će pred nama samo naše čiste duše i udisati miomirise rajskog cvijeća koje smo oduvijek sanjali, razlijevat će se kristali radosti i pjenušava kupka sreće o kojoj smo sneni pisali. Osluškivat ćemo simfoniju boja sretni što smo se pronašli sa druge strane duge, u uvali jedine i nepobitne istine. Dok osluškujem bubnjeve šamana vremena slutim ljepotu koja izranja iz pepela i slijedi let rajskih ptica ka onom oblaku na kojem ćemo slaviti svaki novi dolazak u svjetlosni zagrljaj beskonačnosti, u spiralnu dinamiku kristalnog vretena iz kojeg smo jednom bili poslani da na zemaljskim putevima budemo rapsodi ljubavi. U viziji vječnosti vidim naša eterična tijela kako se grle i pale oči neba da dolazećim dušama osvijetlimo put ka raju. Na našim zajedničkim lutanjima eonima ostali su meandrični tragovi kristalne rijeke našeg vremena i zrcaljenje unutarnjeg sunca u oceanu odsanjanih snova. Danas budna sanjam san o još uvijek neostvarenom božjem snu u kojem čovjek ljubi svakog čovjeka, u kojem ne postoje ni bolji ni lošiji, ni sretniji ni tužniji, san u kojem vrhovna svećenica svojim kristalnim štapićem oko svih ljudi na svijetu zatvara krug ljubavi. Zatvaram oči i vidim bijelu golubicu koja u kljunu nosi malsinovu grančicu i najavljuje kraj ovog potopa u kojem često iz nepažnje, često nesvijesno ne pružamo utopljeniku, u brigama tuzi i nesreći, ruku spasenja. Smiješim se i golubica slijeće na dlan vremena i iz maslinove grančice niče drvo na kojem cvjetaju cvjetovi ljubavi.
Slika, Josephine Wall.
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen