Aktiviranjem osjećajnog ili hedonističkog pamćenja čovjek uspijeva doživljene ugode, uvijek iznova proživjeti, odživjeti i svjesno spoznati. Dobrota ljudske prirode se izražava u tome da smo u mogućnosti uistinu osjetiti razliku između ugode i neugode, a emocionalno stanje koje se pri tome budi nam omogućava svjesnu spoznaju i usporedbu tih potpuno različitih osjećaja. Što je paleta zapamćenih ugodnih osjećaja veća to je i njegov izbor veći. Sreća i ljepota, ljubav i zanos su skriveni u paleti onoga što smo doživjeli, osjetili i zapamtili. Čitala sam knjigu "Novi lijek za emotivni um"
Pokušah osjetiti pročitano, pozvati u sjećanje ljubav, ugodan osjećaj koji izrasta iz osnovne energije našeg postojanja. U mom misaonom labirintu su se smjenjivala sjećanja na djetinjstvo, mladosti, zrelost i trenutak se pretvori u mimohod stanja koja sam prolazila.
Djetinjstvo zatreperi spokojem i mirom, osjetih mirise lavande i maslinovog ulja, vidjeh blagi osmjeh djeda i njegovu ruku kako kruhom umočenim u vino gasi svijeću na svečano postavljenom stolu. Moje srce je otkucavalo davno zaboravljenim ritmom potpune sreće. Mladost, trg cvijeća, ljubav u liku crne pantere se spusti u moju misao. Vrh svjetlosne planine, jezero sreće i zenit ljetnog solsticija protjeraše panteru u zaborav.
Zrelost je puna izmješanih osjećaja, tu prepoznajem sreću, ljubav, zanos, prijateljstvo, tugu, ugodu i neugodu. Vidim se u pustinji osjećajne šutnje, radim, funkcioniram u svakodnevici, odgovaram na pitanja, a pitanja koja samoj sebi postavljam često ostaju bez odgovora, u mojim zrcalnim neuronima prepoznajem osmjehe i vjerujem u njihovu iskrenost, a onda ponovo šutnja u maglovitom oblaku moje podsvjesti. Artemida me uvodi u herojske zanose, šapuće mi ljepoti postojanja u sretnom trenutku spoznaje.
Nažalost je teško, u tom velikom izboru osjećaja, prepoznati pravi osjećaj i pretvoriti ga u momentano stanje, u misao o tom stanju. Teško se je odlučiti za istinu, a onda imati hrabrosti o toj istini i progovoriti.
Što učiniti s probuđenim osjećajem?
Prihvati ga ili odbiti?
Sama odluka je najsvjesniji osjećaj koji bi trebali posjedovati. Spoznati osjećaj, a tada biti u mogućnosti taj osjećaj i opisati, dati mu logiku i smisao, protumačiti ga samom sebi osobnim simbolima, a onda ga znati podijeliti s drugima. Čitajući knjigu u mom utjelovljenom umu su se stvarale nove misaone slike.
"Trebali bi se znati obraniti od odluke kojom oblikujemo svoj misaoni um u vladara našim životom. Istina je da on ima jake mišiće, ali nema osobnost. On nesmije vladati, on nam smije samo služiti." izjavio je jedan od najsnažnijih umova prošlog stoljeća i ja vidim nasmiješeno lice Albert- a Einstein- a oca teorije relavititeta.
Artemida mi opet šapuće, život bez spoznatih osjećaja je samo besmisleno životarenje.
Osjećam se kao dijete kaosa i spoznajem da je raspad mojih atoma uvijet moga razvoja, moje vječne težnje ka istini. Nema ničega do mijene i stalnih tragova kaosa iz kojeg nastojim pobjeći. Jedino što mi preostaje je slijediti pravac kojim sam krenula i ulaziti sve dublje u tajnovitost zakona univerzuma. Moje unutarnje svijetlo osvjetljava moje prostor- vrijeme i postaje samo za mene vidljivi spektar boja. Lomi se na kristalima mojih ćelija, smiješi mi se mojim unutarnjim suncem i postaje misao.
Mislim ljubav, i kao u svijetu zrcala vidim sebe i svijet u nijansama još nedefiniranih boja. Znam da su to boje, ali im još neznam ime. Valne dužine njihovog nastajanja su tako male da još nisu mjerljive. Uspoređujem ih sa poznatim spektrom duginih boja. Ove moje, nastale u mojim mislima su drugačije, ne pronalazim riječi kojima bi ih opisala.
Prisjećam se rečenice: "Svijetlost skriva u sebi tajnu iako njome rasvijetljavamo puno drugih tajni."
Zamisao vala koji se širi nije dovoljna da bi se objasnilo što se uistinu događa kada tama nestaje i moje oči prepoznaju prostor u kojem se nalazim. Dupla uloga te ljepotice, onog davnog duplog bića iz kojega je nastalo sve, je prvi i posljednji i najviši princip, neizgovorljiv i neimenovan. Ona koja samu sebe stvara, meni omogućava vizualnu spoznaju, ali mi još uvijek ne razjašnjava tajnu svog početka. Zamišljam davni simpozijum znanosti kao gozbu bogova i Einsteina u liku Zeusa koji je stvorio duplo biće da bi im služilo. To duplo biće uskrslo iz tame neznanja zavlada ljudskom svijesti. Pretvoreno u energiju ono je čvrstoj materiji udahnulo život.
Tekst je iznjedren iz zbirke utopijskih priča "Umijeće vremena". Vođena misaonom snagom Giordana Bruna, njegovom svjesnom spoznajom koju je on personificirao u boginju lova, uranjala sam u univerzum uma, osjećala artemidino prisustvo u sebi, slijedila je kao nekada davno Giordano do hridi oceana snova. Artemida me je vodila svijetom drevnih mudrosti, pokazivala mi mjesta početka znanost, gdje su stanovale Muze, odvela me na veliku rijeku gdje je rođeno vrijeme, gdje je u malenoj košarici pronađen Mojsije koji je na Sinaju čuo glas boga. Artemida je još uvijek vodičica moje duše i iscjeljiteljica svih boli.
Slike, Freydoom Rassouli, Josephine Wall.
http://umijece-vremena.blogspot.com/
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=7367
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=7369
6 Kommentare:
pišeš prekrasnim jezikom (kako navodiš inače u jednom od komentara na magicusu - svojim jezikom), ali svaka duša otvorenog srca te razumije - zatvoreno srce ne razumije ni samo sebe, a kamo li bi još nekog drugog?!...
ah draga moja sjenko, Artemida još uvijek budi nadahnuće u meni....lutam malo prstarim tekstovima, susrećem se sa bojama moga neba, sa dječakom očiju boje sna, sa očima u kojima se zrcali cijeli svijet.........a kada krenem u priču "pjevaju vile slovinske" tamo susrećem dječaka koji je sanjao i u snovima sretao vili svitanja, čovjeka duge sijede brade i rođenjem bio izabran da u sebi nosi istinu početka...a eto danas se pojavio u tuđem tekstu sa mirisom tamjana.....:-)))
to mi je već sve pomalo groteskno, kao da drugi ne čitaju i ne uspoređuju! zar netko može misliti da je nevidljiv? :) ajmeee :)
a sada malo parodije na danas pročitanu pjesmu o božjem zakonu,
"Iznjedrena iz zakona božjeg svjetlost je stvorila mene
u spiralnoj dinamici, u ljubavi neba ljubav se sad rađa
u titrajima struna, u zagrljaju pjeska i uzavrele pjene
sedefasta školjka oceanom snova plovi kao života lađa.
U zagrljaju zlaćane spirale se stapaju svi moji svjetovi
u duši univerzuma, u snovima je svjetlost rodila mene,
u estetici brojeva, bachovim sonatama se iskre cvjetovi
u titraju vremena se zrcali snaga njegovoga oka zjene.
Rođena u iz zagrljaja koji ljepotu ljubavnog sna stvara.
u titrajima struna nebeske harfe je san o vječnosti rođen.
u zakonu zlatnoga reza život se stvara, nesreća rastvara,
ubija se tmina kradljivaca snova jer je um istinom vođen."
nadahnuta iznjedrih ovo što nije za javnost....mislim da se sada Jure Kaštelan okreće u grobu...:-))
e, da.. Jure Kaštelan bi fkt. okrenuo grob samo da izađe i kaže svoje mišljenje o nekim stvarima :)
osjećam što bi mi svojom poetikom šapnuo moj učitelj Jure Kaštelan......ne uzbuđuj se draga..tvoji tekstovi govore sami..kradljivci tuđih snova umiru u pustinji svoga srca i vječno traže krivca izvan sebe......pitala si "Odakle dolazi ljepota" i napsah ti u recenziji.....ona dolazi iz tvoje uzdrhtale duše.....a kradljivci snova će se ugušititi u mirisu tamjana kojem ne znaju dati svoju krv.......:-)))
Kommentar veröffentlichen