Postoji duboko u nama jedno mjesto, do kojeg stižemo slijedeći spiralu zlatnog reza, u čijoj su se zadnjoj točki smjestile BOŽJE OČI, oči kojima vidimo i osjećamo sebe i univerzum. To mjesto je točka prividnog mira, u središtu duše i tijela, točka koja nas definira kao svjesno biće i omogućuje nam da vidimo kako se tijelo i duša sjedinjuju u treptajima fine energije, nastale velikim praskom koncentrirane svjetlosti, koja se razlila kad je nevidljiva ruka "STVORITELJA" zlatnim srpom požnjela snop tame i kad se, dotada ničim, prosulo sjeme života iz kog će se roditi svemir. Ta mala zrnca svjetlosti, postadoše sunca koja će rađati život u galaksijama kojih su majka i čije su sjeme. Na jednom malom nevažnom zrncu sunčane prašine, u zabačeom kutku svemira, zače se klica iz koje će niknuti biće koje će postati njegova svijest. U središtu tog bića zablistaše "OČI BOŽJE" i prodriješe u tamu do samog njenog korjena, do još ne otkrivenog izvora energije, do njenih vječnih titraja koji su spleli tijelo i dušu u jedno jedino i neodvojivo od sebe. Kada pronađemo to mjesto tada prestajemo biti marioneta u teatru života, tada postajemo sudionikom vremena i svjesno spoznajemo trenutak u kojem poželimo progovoriti o svemu što mislimo. Tada više ne vrednujemo vrijednosti nego značenja, spavamo manje, a sanjamo više, jer tek tada spoznajemo da nam svaka minuta u kojoj smo zatvorili oči krade 60 trenutaka svijetla, svaka minuta u kojoj smo isključili uši oduzima 60 trenutaka zvukova koji nas hrane ljepotom postojanja. U tom komadiću života spoznajemo i ljubav i tada svu mržnju i sva nesretna stanja nacrtajmo na komadiću leda i pričekajmo izlazak sunca. Krenimo ka vrhu planine i spoznajmo da sreća nije u oblacima nego na stazi kojom kročimo. Osjetivši sreću u sebi mi govorimo ono što osjećamo i uistinu činimo ono što mislimo. Živimo taj trenutak kao da je poslijednji i "OČI BOŽJE" u nam omogućavaju da budemo čuvari ljubavi na vratima sna iz kojeg se tada više ne želimo probuditi. Tada čujemo glas onih koji nas vole i pamtimo lijepe riječi da bi ih slušali u beskraju trenutka kada se otaplja led naših tuga i nesreća. To je glas istine, simfonija univerzuma koja nam priča da sutra ne postojii i da ni jučer više nije važno. Trenutak je jedina istina, jer sljedeći je samo naša misaona varka, a sutra možda nikada neće doći. Vjerujte mi dugo to nisam znala i čekala sam neki pogodniji trenutak. Danas spoznajem istinu i ako je ne prihvatim, onda ću sigurno žaliti što u ovom trenutku spoznaje nisam rekla da volim, što nisam izrasla iznad običnih ljudskih slabosti, što nisam pružila ruku za pomirbu.
Gledam OČIMA BOŽJIM i osjećam da je ovo što vidim ono najintimnije i najiskrenije u meni, gledam sebe i u ovom trenutku u sebi spoznajem tajne univerzuma, u trenutku koji postaje vječnost i beskonačnost u konačnosti mog i vašeg postojanja. Ovo je trenutak u kojem govorim istinu i molim krotitelja duše, branitelja od utvara i demona, molim ga za oproštaj, molim ga za izlječenje svih duša i tijela i zahvaljujem za ljubav, ljepotu i sve lijepe riječi.
Slika, Freydoom Rassouli
http://umijece-vremena.blogspot.com/
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=18417
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen