"Crne rupe u kosmosu gutaju sve." sjetih se naučene lekcije iz fizike. Osjetih zgušnjavanje prostora. Bilo je drugačije nego onda kada smo odsanjali propast našeg malog svijeta i dozvolili snu da traje u Artemidinom hramu i misaoni Proustiani. Energija koju sada osjećam umanjiva moje tijelo i širi misao u beskonačnost. Postadoh titrajuća struna koja više nema niti prostora niti vremena.
"Ja sam struna koja misli."
"I ja" pjesnikova misao dotaknu moju.
"Kuda smo krenuli?"
"Ovaj puta idemo u nepoznato."
"Prije toga mi ispričaj još jednom priču o ljubavi." šapnuh uzbuđena.
"Želiš čuit izmišljenu priču?"
"Ne, želim u Danteovoj iluziji biti izmišljaj i osjetiti iluziju tog izmišljaja u sebi, želim svjesno spoznati misaoni labirint i sama istkati Ariadninu nit."
Misao nas povede na putovanje koje smo s mukom preživjeli u gimnaziji. Pjer, profesor književnosti nas je vodio u snove, koje smo mi školskim zvonom zaboravljali. Učio nas je da je Kafkin Josph Ka tražio zamak jer sam pisac nije taj zamak pronašao u sebi. Danas umjesto profesora, moj bezimeni pjesnik, stoji na vrhu svijeta, najsvjetliji među čarobnim zvjezdama neba, i grli me svojim mislima.
"Život je sjen i san ljubavi moja"
"Nemojmo se nikada probuditi"
"Ostat ćemo tu, među zvjezdama, voljet ću te bojama sna, hraniti bojama želja, čuvati bojama osjećaja"
"Ljubav je samo suptilna simfonija neba. Osjećam njene tonove, dodiruju me tvojim očima i ja nestajem u pogledu, topim se u uzdahu, postajem misao, tvoj uzdah, tvoj trenutak"
Lebdimo kroz krugove isprepletene nitima naše spoznaje, spojeni duplom zlatnom spiralom genetskog nasljeđa. Veliki zlatni rez nas unosi u centar univerzuma, gdje u sredini devetog kruga zasjaše, kao biseri u školjki, oči božje. Tu čujemo šumove beskrajnog mora i nestajemo u beskraju te, do ovog trena, nedohvatne ljepote.
Napustili smo čvrstinu materije, oslobodili se okova nepostojanosti i krenuli u dubinu beskraja ka nikada dovoljno objašnjenom Danteovom raju. S Parnasa do nas dopire pjesma Muza i budi u nama apolonsko-dionizijski osjećaj sna i zanosa, jasnoću i ludilo ljepote stvarnog postojanja. Muzika sfera kroz koje lebdimo, šumovi beskrajnog mora izmješani s pjesmom Muza, sve pretvara u svjetlost punu zlatnih niti koje nas spajaju u svetu spiralu univerzuma. Ujedinjeni bogovima u nama, okrunjeni lovorovim vjencima vječne Dianine i Apolonove ljubavi, mi nestajemo u ljepoti osjećaja.
Dante i Beatriče nam pokazuju rađanje anđela, vjesnika neba, stvaraoca krugova kroz koje prolazimo.
Sjetih se Boticceli-evih ilustracija " Božanske komedije" . Ono što je on zamišljao anđelima sada dotiče naše misli i pretvara ih u energiju koja nas nosi uvijek dalje u vječnost trenutka u sreću osjećaja, u ljubav.
Orionovo sazvježđe se pretvara u Jakovljeve ljestve koje nas vode u san i mi osjećamo zlatni rez u sebi, osmišljenu energiju, snagu naše želje da pobjedimo prolaznost u kojoj smo rođeni. Danteova ljubav gori nadom u nama, jer tu u vječnom svjetlu prestaje vjerovanje i ostaje samo beskonačnost i ljepota postojanja.
"Univerzum je sastavljen od bezbrojno malih univerzuma koji u sebi nose bezbroj još manjih i tako u nedogled." šapnu pjesnik.
"Ušli smo u rascvjetanu sferu vremena gdje kradljivac sna, polumjesecom kiti svoje čelo i suncem obasjava nebesku slavu na safirnoj livadi od zvijezda."odgovorih gledajući prema istočnom nebu.
"Tamo se rađa novi san i smjenuje onaj odsanjani."
"Slušaj, nečujni koraci noći još uvijek tišinom grle tek usnule oči neba."
Jutrenjem u srcu mi postajemo svjetlost i na tonovima njenih boja prelazimo sve granice smrtnicima zabranjenog svijeta. Svjetlost i pomilovanje spojeni u prekrasnu sliku Sofijinog carstva, rascvjetani perivoj vremena, metafora raja postade naš trenutak, naše postojanje u snu koji nesvjesno već godinama sanjamo. Oslobodili smo se prvog grijeha odvojivši se od sile teže, utopili smo se u prekrasan spoj znanosti i religije koja nas je odgajala, ali osiromašili za jedan osjećaj, jer strah je ostao kao zla kob iza nas. Uzdigli smo se iznad srednjevjekovnog Svetog brda slobodni, jer smo uspjeli preći granicu nedozvoljenih osjećaja. Ljubav nas je uzdigla u bezgriješnost duša, u Sofijin svijet vječnog svjetla.
Lakoća postojanja u svijetu svjetla i pokreta, lutanje univerzumima na strunama svjesti, nas uvodi u svjetove o kojima smo sanjali ili možda samo čitali.
"Na ovom putovanju nismo sreli orla u kojem se sve zrcali." reče pjesnik.
"Velika ptica u kojoj žive sve ptice je bila cilj ovog misaonog puta." sjetih se profesora.
"Veliki orao je Bog, u njegovom perju su skupljena sva pera svijeta, sve sudbine i svi životi." rekao je objašnjavajući nam osamnaesto pjevanje Raja.
"Slušaj tonove sna, osjetit ćeš istinu u bojama koje nas okružuju."
U sredini sredine devetog kruga, dva bisera napustiše školjku i sjediniše se u blistavu spiralu koja se neosjetljivo omotavala oko nas.
Osjećajući suptilnu simfoniju u sebi mi poletjesmo u visinu, u beskraj Danteovog sna. Kružili smo kao velika zvjzdana ptica nad tamom bezdana u kojem su ostali svi grijesi koje su nam pripisivali.
"Mi trajemo snom jer smo obogaćeni iskustvom trenutka, očišćeni izvorom sa dna Parnasa, dotaknuti Muzama." šapnu mi pjesnik
"Mi nosimo vječnosti u sebi. Ulazimo u vrijeme prije vremena u kojem ne postoji ni prije ni poslije jer to je naše novo vrijeme." rekoh sretno jer je tama nametnutih nam grijeha ostajala sve dalje iza nas.
Priča iz davno napisane virtualne zbirke "Umijeće vremena" u kojoj opisah traganje za izvorom iz kojeg ističe ljubav.
Slika, Josephine Wall
http://umijece-vremena.blogspot.com/2007/11/pozornica-trenutka-to-je-tamna-materija.html
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen