Priča koju ću vam ispričati se događa na vratima vremena, tamo gdje se spoznaja zrcali u istinskim dimenzijama našeg postojanja. Jedan mladi čovjek je poveo dvanaestoricu prijatelja na hodočašće dječijim umom. Otvorili su školu stvarnoga života, školu čiji moto je bio "mladosti cijeloga svijeta ujedini se u snu." Trinaestorica su neovisno jedan o drugom djecu uvodili u snove, pretvarali ih u priče koje su djeca uistinu počela stvarno i živjeti. Legende o postanku svijeta su postajale njihova svakodnevica. Djeca su izrastala u stvoritelje svako svoga života. Dobrota i ljubav su postajale procesi u kojima je uništavana svaka zla misao. Izrastala je generacija koja nije poznavala mržnju, zavist, oholost ni strah. Na svoj trideset i treći rođendan mladi je čovjek izašao u zimsko olujno jutro i krenuo prema hridi na kojoj je u djetinjstvu počeo sanjati san o spašavanju mudrosti. Bura je zavijala u starim krošnjama, more je urlalo razbijajući se o stjene, brodice u luci su nemirno poskakivale, ali nebo je bilo kristalno jasno. Na istoku je blještao dan. On pruži ruku i nošena vjetrom nakon godina čekanja na njegov dlan sleti bijela golubica i kao u onom davnom snu pred njim je ponovo stajala mlada žena očiju boje svitanja.
"Sretan ti rođendan." šapnu mu djevojka vilinskog glasa.
"Tko si ti?Odakle dolaziš?"
"Živim među zvjezdama. Ovo je toliko dugo čekano jutro našeg sjedinjenja. Položio si sve ispite zrelosti, ostao si vjeran energiji koju si dobio rođenjem, proizvodio si ju i za druge i ona se tvojom zaslugom proširila svijetom."
"O kojoj energiji govoriš?"
"Što osjećaš u ovom trenu?" Čovjek pogleda u nebo. Sunce je već krenulo na svoj kratki put ka zenitu. Zimsko nebo je blještalo njegovim snom. Mlada žena je još uvijek stajala pored njega. On pruži ruke i zagrli je.
"Danas nećes nestati u suncu, danas ću te zadržati za sebe i za cijeli svijet." šapnu mladi čovjek "Čekao sam te iako više nisam znao da te čekam."
"To je energija o kojoj sam ti govorila. Sjećaš li se starca duge sjede brade. On ti je udahnuo život, njegova snaga je potekla tvojom krvi. Ti si sve ove godine slijedio nježnu nit istine i nikada nije došlo do njenog pucanja. Na njoj izrasta nova generacija, puk će pobijediti zla proročanstva, napisati novu povijest o nastanku svijeta. starac duge sjede brade je san koji ti živiš cijeli svoj život. Ti si inkarnacija ljubavi i njegova želja se polako pretvara u istinu koju će svijet spoznati."
"Tko si ti u svemu tome?"
"Tvoja dobra vila, tvoj anđeo u čuvar i od ovog trenutka tvoja ljubav. Zajedno ćemo pobijediti sve opasnosti."
"Opasnost dolazi iz ljudskog uma." reče čovjek tužno.
"Da, dragi moj, orlovi su iz svojih gnjezda ponovo poslali jahače apokalipse na zemlju. Na vrhu planine su ponovo uzdigli križ na kojem te žele žrtvovati da strah zavlada planetom, da puk padne na koljena i još jednom povjeruje u snagu izvan sebe kojoj će robovati. Slušaj glas u vjetru koji dolazi s vrha planine. To glas istine mladima, koji sanjaju tvoj san, odaje tajnu spasenja."
Bura je tutnjala cijelom uvalom Mediterana, širila se gradovima, spuštala sa svih planina i brdašaca. Nemirno more se u jednom trenu umiri i veliko jato delfina u otvorenim ustima donesoše zlato s njegova dna. S neba se k njima spusti jato bijelih golubica koje ponesoše zlatnu prašinu ka nebu. Jedan jedini orao je kružio nad morem i pokušao se domoći delfina. Mladi čovjek ugleda pticu grabljivicu i osjeti njenu namjeru. Jedino što je imao u blizini je bio odronjeni kamen od hridi na kojoj su stajali. Uze kamen i baci ga prema orlu koji je upravo slijetao na pučinu. Vjetar ponese kamen i orao urlajući pade u more koje ga u istom trenu proguta.
"Uspio si spasiti nastajanje novog pakla." reče mu mlada žena.
"Zlatni prah, koji su golubice ponijele u nebo, će kao nekada tvoje suze oploditi zemlju iz koje više neće nicati cvjetovi zla. Sve pustinje će nestati, svi kamenjari će procvjetati ljepotom života u svim rijekama će nicati zrnca zlata i vjetrom obnavljati život."
"To je legenda o Svarogu."
"To je tvoja istina."
Na hridi pored njih, na mjestu s kojega je mladi čovjek podigao kamen niknu perunika. Dok je s neba kao kiša kapala zlatna prašina, sunce se uzdizalo ka zenitu iz cvijeta se podignu spektar boja koje se kao most istegnuše do vrha planine.
Slika, Gilbert Williams
http://pjevaju-vile-slovinske.blogspot.com/
http://requiem-ljubavi.blogspot.com/2007/11/poetinost-sna.html
http://requiem-ljubavi.blogspot.com/2007/11/requiem-jednoj-velikoj-ljubavi.html
http://www.magicus.info/pr2.php?id=10466
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=25072
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen