taj odbjegli titraj Kronosova oka skriven u dubini mene, u još uvijek nepoznatim širinama, u nepreglednim osjećajnim pustinjama blješti očima tuđim nevidljivo zdanje, čudesna zgrada sanjanih istina, kristalni dvorac umom zaboravljenih susreta, drhtava riznica puna lijepih sjećanja. Tu iza zrcala svijesti, u za druge nedohvatnim daljinama, rijeka života nečujno žubori, iskre kapljice kao ljubavno znanje, neizgovorene, tek naslućene tajne o kojima mi boginja u meni o vječnosti govori.

Mittwoch, 24. November 2010

Varijacije na temu, agonije, ekstaze i inicijacija duše u misaoni Proustiani.






Vrijeme je trajalo u nama. Pejsaž je sličio velikom vrtu pored mora iz jedne od slika velikih majstora impresionizma. Trenutak u svom trajanju je sve pretvorio u maglovitu sjenu u kojoj se arhitektura samo nazirala, ali bila dovoljno snažna da znamo gdje smo i šta vidimo. Trg cvijeća, mjesto s kojeg smo krenuli u život je i mjesto gdje smo se uvijek ponovo vraćali. Ova čudesna svijetlost razbija fasade, gradi mramorne stepenice prema moru, uzdiže fontane, sadi cvijeće i sve pretvara u besmrtnu ruševinu ljepote u kojoj se uvijek ponovo susrećemo. Tu u misaoni Proustiani osjetismo snagu ljudske misli koja se kao kristalni san širi univerzumom, tu spoznasmo da postoje paraleni univerzumi uma, da možemo budni sanjati i istovremeno biti u svakoj točkici kozmosa, da onda uistinu skidamo zvijezde sa unutarnjeg neba i pretvaramo ih u šaputanje srca.






Kristalna kugla, energija puna unutarnjeg svjetla,
čudesan dvorac pun iskri uma i duševnog snivanja,
zlatna spirala, bujica, rijeka što je svemirom tekla,
Platonija, piramida, snaga svjesnog sazrijevanja.

Grad sanjajućih knjiga koje u kristalima uma leže,
biblioteka Proustiana, san koji javu snom dotakne,
zagrljaj duše i materije, ljubav nježno u svjest seže,
i kristalnim štapićem sve tuge u zaborav odmakne.

Čudesne se čarolije u snenim dušama dešavaju
kada u labirintu želja žudnji lepršanje dopuste,
kada se u snovima od kradljivca sna spašavaju,
kada sumnje, strahovi i nepovjerenja popuste.

Tada kristali blješte zbiljom, u svjesnosti postoje,
stisak prijateljske ruke, tmina iza zrcala uma osta,
na horizontu se rađaju uvijek novi balončići od boje,
tajanstvena simfonija, divan sjaj svjetlosnog mosta.

Slika, Josephine Wal svojim čudesnim djelima budi u meni nadahnuće i osjećanje osjećaja ljubavi, neuništivog prijateljstva. Mekani dlanovi prijatelja otklanjaju sve tuge i sva nesretna stanja, brišu suze sa lica unutarnjeg univerzuma i pretvaraju ih kristalne balone čudesnih boja kojima se lako svemirom zajednički jezdi.

http://umijece-vremena.blogspot.com/
http://www.magicus.info/pr2.php?id=17134

Keine Kommentare: