Varijacije na temu, agonije, ekstaze i inicijacija duše u velikom kristalnom ogledalu.

 

Sjedili smo u predivnoj vili na obroncima grada uz jezero. Učitelj spoznaje nam je pokazao sliku "Kristalne palače" arhitekta Sir Josepha Paxtona. To kristalno zdanje je u nama budilo želju za uranjanje u kristalnu špilju našeg energetskog polja. Sunce se spuštalo na svojoj putanji ka vječnosti. Kriva misao, zabluda u kojoj živimo, izričaj koji koristimo u trenutcima sreće. Sunce se ne spušta, Zemlja nam svojom vrtnjom daruje noć i dan. Ptolomejsko vjerovanje u nama još uvijek živi, mi u trenucima zanosa zaboravljamo kozmologiju i uranjamo u poetiku života. Tko smo mi? Ljudi? Što to znači? Kristalna suza na licu vremena. Što se sve krije u dubini tog najvrednijeg dragulja univerzuma. Uronimo u dubinu tog neizbrušenog kristala, tog čuda prirode čija vrijednost se ne mjeri u karatima nego snagom njegovog misaono- osjetilno- osjećajnog univerzuma. Imamo li mi uistinu hrabrosti vidjeti se iznutra, razgolićene do boli, bez maske koju buđenjem stavljamo na lice i krećemo pod koplja dnevne svjetlosti.
Razlog našeg sastajanja u vili na kraju grada je bio pokušaj da uistinu brusimo kristal, da probijamo puteve labirinta do njegovog središta u kojem spava Minotaurus, vuk, Kerber koji se budi tek onda kada osjeti naše slabosti, naše laži, naše neiskrenosti prema nama samima. U središtu kristalnog labirinta spoznaje se krije veza između uzroka i posljedice. Tek u dubini sebe možemo vidjeti zašto tugujemo, zašto smo nesretni, zašto dopuštamo da se pronađemo u bolnim situacijama. Smisao života je najsvetliji kristal u tom čudesnom zdanju koji nazivamo samosvijest. Kada uspijemo dosegnuti to blago, tada razumijemo smisao života i prihvaćamo probleme kao poziv u radosnu kupku sreće. U noćima punog mjeseca se kristali najbolje pune energijom, vjeruju kristaloterapeuti, ali to su oni vanjski kristali, kristali koji nisu dio nas, oni su tek alibij za naše nesudjelovanje u sretnom trenutku postojanja. Početak svake terapije bi trebao biti okrunjen ljubavlju prema samome sebi. Kada osjetimo titraje kristala u sebi tada i vanjski kristali postaju djelotvorniji.
Sjedili smo oko okruglog stola, zadnje zrake sunca su padale na poredane kristale različitih boja. Promatrali smo prelamanje svjetlosnih zraka u njima nedodirujući ih i zamišljali svaki svoj kristal u dubini svijesti. Uronih u kristalnu špilju spoznaje i probudih u sebii dijete koje je lutalo Alicinom zemljom čudesa. Doživjeh čudesan svijet pun zvukova, pun svjetlosne muzike koja me je mamila sve dublje i dublje u špilju. Postadoh speleolog same sebe.
Još uvijek se rado sjećam tih predivnih sutona u kojima smo učili savladavati strah, osloboditi ga iz okova neznanja, sukobiti se sa nepoznatim neprijateljem, lutati labirintom kristalnih zrcala, upoznavati svoja različita lica. To je bilo vrijeme u kojem naučih biti iskrena sama prema sebi, vrijeme u kojem naučih podnositi dobronamjernu kritiku učitelja i sudionika tečaja. U velikom kristalnom ogledalu uokvirenom u izrezbareno drvo sam kao djevojčica lutala bajkama i živjela živote junakinja koje su mi bile drage. O tom čudesnom zrcalu sam napisala mnoge priče, to tajanstveno ogledalo krije mnoge tajne, ono još uvijek stoji u mojoj djevojačkoj sobi i čeka moje povratke u mirnu luku djetinjstva. Danas mi se pričinja kao da sam već onda osjećala moć kristala u sebi, da sam već onda znala da se sve što mi se pričinja stvarnošću zrcali u dubini kristalne špilje moje samosvijesti. Odrastajući spoznah da rijeka vremena stvara kristale u kojima se zrcali naš život, da svaka kapljica te čudesne vode u sebi krije sve naše boli, sva naša nesretna stanja, sve preživljene tuge. Ne dozvolimo da te kristalne suze nestanu u podsvijesti, da se zalede u dubini sante leda. Oživimo ih, darujmo im energiju, dozvolimo im da uistinu budu dio samosvijesti. Tada nestaju strahovi, nestaju imaginarni neprijatelji jer mi u sebi nosimo kristalni štap spoznaje koji oplemenjuje sve naše trenutke življenja.
U ime prohujalog vremena, iz zahvalnosti davnom učitelju spoznaje ja još uvijek nosim u sebi sliku vile uz jezero, vidim prelamanje sunčavih zraka u kristalima različitih boja i osjećam istu onu glad za znanjem. Promatram zalazak sunca i svjesna Ptolomejske romantike, dozvoljavam iluziji da u meni živi, da puni kristaliće svijesti ljepotom i lakoćom postojanja.


http://umijece-vremena.blogspot.com/
http://dinaja-dinaja.blogspot.com/2008_04_01_archive.html