Zar uistinu danas mogu povjerovati da je iz prsta Stvoritelja poteklo sjeme i da je tako rođen čovjek? Zar mogu povjerovati da se iz tog dodira rodila čovjekova svijest, spoznaja o postojanju i sudjelovanju u bezvremenosti, tom vječnom svjetlosnom zagrljaju beskonačnosti postojanja u konačnosti sretnog trenutka? Na kojem mjestu univerzuma se dogodio taj čin? Slika ne odaje lokaciju, ali u njoj samoj nazirem odnos zlatnog reza i u zadnjoj točki zlatne spirale, u tom čudesnom vretenu istinskog postojanja, je renesansni umjetnik smjestio taj legendarni i sudbonosni dodir prstiju. Na slici vidim kako se iz sivila drevne prajuhe odvaja anđeoski oblak sličan desnoj polutki ljudskog mozga, toj najtajnovitijoj tvornici ljudskih snova. Pitam se dali je umjetnik tada uistinu znao da upravo ta polutka upravlja našom intuiticijom, emocijama, maštovitosti, muzikalnošću, da se njome sjećamo i pamtimo fizionomije, njome sanjamo i istinski volimo. Da li je on znao da nju aktiviramo metaforama i da smo zahvaljujući poticajima njenog djelovanja kreativni i osjećajni, da iz nje izvire naše umijeće življenja.
Umjetnik je ipak u taj oblik smjestio Boga, u nju je smjestio svijest univeruma i njene glasnike, male anđele, vječne čuvare naših tajni, vjerne stražare na portama naših života. Iako su neki povjesničari umjetnosti u tom detalju slike vidjeli ogrtač Stvoritelja, neki školjku svetoga Jakoba, ja u njemu prepoznajem najsavršenije djelo izraslo iz procesa nastajanja svijeta, desnu polutku čovjekove tvornice snova. Iz lijeve polutke, koju na slici nevidim, proizlazi moj misaoni um, moja logika, moj artikulirani govor, njome sam racionalna i suzdržana, ali i sumnjičava. Njome prepoznajem svoje misli i ideje utkane u jeftine stihove jedne duše koja me proganja i posuđuje moje osjećaje. U tom dijelu moje svijesti bdije Damjana, krotiteljica podivljalih vranaca moje duše, njenim djelovanjem se oslobađam tugaljivih osjećaja, njome pripitomljavam ljutnju i bijes, njome se branim od poljubaca snježne kraljice koja pritajena životari u ledenom dvorcu svoje nesretne duše.
Umjetnik je tu lijevu polutku prepustio nama, promatračima njegova djela, da njome odlučimo što naše oči vide, otvorio nam vrata virtualnog svijeta, svijeta tajni i drevnih snoviđenja i pozvao nas na lutanje njime. Sjedinjena lijeva i desna polutka stvaraju naš život, unverzum umno- osjetilno- osjećajnog u nama. Tu u univerzumu uma, u tom našem unutarnjem svemiru se doista smjestio cijeli svijet, tu u dubinama duše se odigrava velika gala predstava koju nazivamo život. Dodir ovih prstiju mi odaje tajnu početka i kaže mi da je svijet, po legendi, djelo Boga i Adama. Umjetnik je dinamiku tog sudbonosnog dodira nacrtao slijedeći zakon zlatnoga reza i ja promatrajući sliku vidim čudesni trenutak, sretan trenutak našeg rađanja u bezprostoru i bezvremenu, vidim iskrenje vječne svjetlosti i širenje svjetlosnog zagrljaja u kojem trajemo i trajat ćemo do kraja vremena i onda uroniti ponovo u bezvremenost, u mnogodimenzionalnost iz koje smo krenuli ovim zemaljskim stazama noseći u sebi zvjezdani prah sa početka priče.
Renesansni majsor kista je ovim detaljem inspirirao mnoge novoizrastajuće umjetnike i taj dodir se pojavio u mnogim kasnije nastalim djelima, dodir vrškova prstiju duše i materije, zagrljaj iz kojega je iznjedren najvredniji kristal univerzuma čovjek. Na našim dlanovima su se ugnjezdile iskrice kozmičke energije, čudesno svojstvo kojim gledamo, slušamo, osjećamo i volimo sebe i cijeli svijet. Naše ruke i mozak su se razvijali paralelno, to su dva paralelna univerzuma našeg postojanja, dva paralelna svemira našeg osjećanja osjećaja, dva paralelna kozmosa u kojima se iskre kraistalići našeg trajanja u sretnom trenutku, u djeliću bezvremena. Osluškujem dlanovima i osjećam ritam i dinamiku toga čina, osjećam spiralnu dinamiku i vječnu vrtnju tajnovitog vretena koje oduvijek i zauvijek tka niti našega života.
Moj doživljaj ovog detalja, moj doživljaj ovog sudbonosnog i bezvremenog dodira, doživljaj detalja slike velikog majstora, doživljaj dodira koji život znači, dodir neba i zemlje, dodir svjetlosti i tmine, dodir iz kojeg je iznjedrena ljubav, dobrota i toplota. Svjesna spoznaja svjetlosne dimenzije istine, četverodimenzionalna snaga koja nas zauvjek dodiruje, grli, miluje i nedozvoljava nam da prestanemo vjerovati u dodir kojim nam je tajnovita ruka sudbine svojim nježnim dodirom darovala dušu.
"Umijeće svakodnevnog pokreta" Dijana Jelčić, Kapitol, Zagreb 2006.
poglavlje, "Šaka", str, 121.
http://utjelovljeni-um.blogspot.com/
http://vrijeme-dinaja.blogspot.com/
http://moja-kineziterapija.blogspot.com/
http://manu-propria-terapija.blogspot.com/
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen