Varijacije na temu, agonije, ekstaze i inicijacija duše u boji vremena.

Koju boju ima vrijeme upitah mudrace na vratima spoznaje. Smijali su se i poslali me na putovanje snoviđenjima sa početka svijeta. Osluškujem nebesku tišinu i pričinja mi se da čujem žubor rijeke vremena u pjevu nebeskih ptica, u anđeoskom lahoru vječnosti. Osluškujem poeziju univerzuma u suzama oblaka, vidim iskrenje obrisa sretnog trenutka i ulazim u kristalni dvorac koji je iznjedren iz još uvijek nedosanjanog Božjeg sna. Veliki nebeski orkestar svira suptilnu melodiju bezvremena. Strune, to čudesno tkivo svemira, trepere ritmom svjetlosnih zraka koje se na svom beskrajnom putu slijevaju u naša srca ili je ta čudesna muzika ipak samo igra svijetlosti i sjena naših besmrtnih duša. Jezdim među treperavim očima beskraja u kočiji koju umjesto nebeskih vranaca vuku isprepletene istine, misli velikih poeta i uvode me u carstvo istinskog postojanja. Eoni se mjenjaju, epohe se smjenjuju, prepoznajem lica viđena u knjigama, osluškujem simfoniju univerzuma i čujem davno ispisane osjećaje. Osluškujem šaputanje duša iz prohujalog vremena, prolazim kroz panoramu svjetske lirike, osjećam mirise Provanse, Portugala, Toskane. Antologijski se redaju soneti, heksametri, pjesme nepoznatih autora, pjesma nad pjesmama. Iznenada, u blještavilu boja, vidim vatromet želja i prekrasnu sliku beskonačnog ljetnog neba na kojem iskre odsanjani snovi naših praotaca. Prelazim granice dozvoljene smrtnicima, zaboravljam da je život konačan, zaboravljam na zvjezdani prah koji će jedini poslije mene ostati. Tada se iz ničega u svijesti pojavi svjetlost, čudesna simfonija boja, muzika postojanja u iskrama plamenih jezika, tajna skrivena u bespućima beskraja koja se zatvara u kristalnu kuglu bez boje u svim nijansama svijesti. Snažan vjetar se spušta nad pučinu snova, svilena jedra su puna ljubavnog zova, a ja lutam nepredglednim visinama, prolazim kroz Danteove krugove, zaobilazim kozmičke erozije da dotaknem kraj duge i utopim se u bojama nekog drugog svijeta. Tada mi se pričinja da se nebo raduje mojim pustolovinama, a onda iznenada kišom tuguje na obroncima jave i poziva me u da se vratim u trenutak, da završi ovo nepotrebno čekanje na ludost proticanja kristalnih kapljica  jer istina se događa i nikada ne ponavlja u bojama vremena. Ponekada mi se pričinja da su u jednom sutonu umrle tišine i da se pred mojim očima šire samo razigrana jutra puna osmijeha djeteta koje čeka na oknu vremena i šapuće mi, zavoli dan u kojem se budiš, zavoli mili i sjećanja, dozvoli srcu da diše. Ne dozvoli danima da postanu samo zrcaljenje  prapostojanja. Zaustavljam se zagrljena ljubičastim svitanjem i boje nadolazećih trenutaka mi šapatima pješčanoga sata, kristalićima otrgnutim iz mosta koji me vezuje sa bezvremenom nagovještavaju sljedeći. U kapljicama rose na zrncima pjeska sam sakrila davne spokoje, obojila sam osjećaje modrinom vjernosti, zelenilom nadanja i purpurom žudnji i nedozvoljavam Kronosu da mi oduzme ljepotu dječijeg osmijeha. Pružam dlanove ka tajnovitom šarenilu vječnosti, kradem nebu kristalne suze, suncu zlatni sjaj i trepavicama trećeg oka ucrtavam nove puteve na globusu želja. Ćutim da mislim i osjećam čovjeku nedohvatnom brzinom svjetlosti, misao je slična dugi koja traje u treptaju oka i onda nestaje nošena okretajima moje unutarnje planete oko srca koje neprestano odkucava trenutke. U svakom novom svitanju otkidam komadiće vremena i tkam svilenu haljinu u nijansama koje uzimam iz varljivog duginog spektra prosutog na horizontu svijesti.

Kolaž satkan od misli, sjećanja, ispisanih slovima mog unutarnjeg neba, obojen bojama svjesnosti, iznjedren iz zagrljaja duše i materije, iz oluje ruža i stihova iz zbirke
"Odakle dolazi ljepota" Dijana Starčević- Artemida, Zagreb 1987.

Slika, Josephine Wall

http://umijece-vremena.blogspot.com/

http://dinaja-dinaja.blogspot.com/

http://fenomenologija-sna.blogspot.com/
http://sretan-trenutak.blogspot.com/2010/05/boja-vremena.html