taj odbjegli titraj Kronosova oka skriven u dubini mene, u još uvijek nepoznatim širinama, u nepreglednim osjećajnim pustinjama blješti očima tuđim nevidljivo zdanje, čudesna zgrada sanjanih istina, kristalni dvorac umom zaboravljenih susreta, drhtava riznica puna lijepih sjećanja. Tu iza zrcala svijesti, u za druge nedohvatnim daljinama, rijeka života nečujno žubori, iskre kapljice kao ljubavno znanje, neizgovorene, tek naslućene tajne o kojima mi boginja u meni o vječnosti govori.

Dienstag, 23. November 2010

Varijacije na temu, agonije, ekstaze i inicijacija duše u poklonu neba.







Artemida me odvela na gozbu Bogova. Uvela me u Platonovu misaonu sliku i dozvolila mi da postanem vizija nje same, njeno obličje sa sjajem mjeseca u kosi.  Pred mojim očima se matrijalizirala kristalna kugla u kojoj su plesala dva bića, anima i animus, svjetlost i tmina, muško žensko znamenje ljubavi. Iz nje je isijavala snaga kozmičke energije, kugla je bila dvorjanin Bogovima na tom simpozijumu mudrosti. Iz beskraja sna su izranjale i druge kugle, jedna za drugom su lepršale pred mojim očima. Svaka je iskrila drugu nijansu, Kristali su se uistinu rađali pred mojim očima. Čudesna muzika se širila prostorom i ja shvatih da čujem tonove nebeskih sfera, da vidim Pitagorine boje koje skladaju simfoniju univerzuma.  Artemida mi je šaputala istinu o tom drevnom susretu Bogova, o trenutku kada su odlučili da se rodi čovjek. U jednom alkemijskom treptaju oka doživjeh metafiziku uma, vidjeh pucanje kristalne kugle, odvajanje anime i animusa, a onda doživjeh zagrljaj duše i materije, alkemijsko vjenčanje iz kojeg su izranjale siluete ljudi koji su bili isti kao i bogovi. U čemu je onda razlika, pomislih i začuh Artemidinu misao. Razlika je u smrtnosti fizičkih tijela. Oni su se spustili na zemlju da služe božanskoj istini, nose u sebi iskru stvoritelja, iz koje se širi zlaćana spirala i stvara kristalno vreteno, njihovu besmrtnu dušu. U svakom čovjeku bdije neko božanstvo, dobra vila, anđeo čuvar koje ga brani, bdije nad njegovim životom i na kraju zemaljskog puta ga vraća u biblioteku Proustianu da tamo vjekuje. Shvatih da smo mi samo prolazno materijalizirana kozmička energija, da smo satkani od najsitnijih kristala univerzuma i da smo cijeli naš ovozemaljski život sjedinjeni sa izvorom.  Ali što ja sa ljubavi, sa tom čudesnom energijom koja me cijeli život ispunjava neizrecivom srećom? Ljubav je biverzum, kristalna kugla u kojoj se, voljom Bogova, razdvojena bića ponovo sretnu i sjedine u ljepotu i lakoću postojanja na zemlji.  A smrt? Šaputava svjetlost me preduhitri, umire samo fizičko tijelo! U tom trenutku predamnom zasjaše oči boje sna, oči u kojima se zrcalio cijeli univerzum i ja utonuh dublje u san.

Keine Kommentare: