taj odbjegli titraj Kronosova oka skriven u dubini mene, u još uvijek nepoznatim širinama, u nepreglednim osjećajnim pustinjama blješti očima tuđim nevidljivo zdanje, čudesna zgrada sanjanih istina, kristalni dvorac umom zaboravljenih susreta, drhtava riznica puna lijepih sjećanja. Tu iza zrcala svijesti, u za druge nedohvatnim daljinama, rijeka života nečujno žubori, iskre kapljice kao ljubavno znanje, neizgovorene, tek naslućene tajne o kojima mi boginja u meni o vječnosti govori.

Dienstag, 23. November 2010

Varijacije na temu, agonije, ekstaze i inicijacija duše u biblioteci univerzuma.







U aleji zelenog svjetla
smiješ osjećajima dozvoliti brzinu,
zaboraviti kočnice
i stići do broja 13
u prostor induciranih raspoloženja.

Tvoj smijeh ili suze,
tvoj mol ili dur
razlit će se akvarelom
u neprolaznost...
postat će svjetlost,
simfonija boja,
kristalno vreteno,
u vrtlog
koji će te odvesti u
biblioteku univerzuma
u čudesnu
Proustianu.




Svjetlost se širila beskrajem sna i postajala moja ljubičasta stvarnost. Artemida je ušla u bibiloteku Proustianu. Boginja, to čudesno bezvremeno biće koje već eonima bdije nad mislima i osjećajima izabranih u ovozemaljskom životu je jedne davne jeseni postala čuvarica mojih misli i snova. Osjećam njeno postojanje, čujem njen glas, vidim njenu siluetu u mnogodimenzionalnim slikama, kaleidoskou svijesti. Njen energetski omotač, njeno čudesno kvantno polje je puno nepostojećih boja, boja koje se mijenjaju u trenucima kada misli postaju osjećaji koje pospremam u galeriju uspomena. Artemida, materializirana bezvremenost moje duše, tajnovito vizualiziranje moje svijesti je snagom svoje neuništive energije u meni oduvijek stvarala kristalni dvorac iza zrcala svijesti. Biblioteka Proustiana je čudesno zdanje u kojem susrećem misli, čujem ih, vidim ih u bojama kojih nema u duginom spektru, bojama kojima još nisam pronašla ime, bojama koje se mijenjaju pri prelamanju svijetlosti u prizmi spoznaje. Osluškujem šaputavu svjetlost koja se pretvara u misao postaje lik onoga koji ju je jednom izgovorio, napisao, naslikao, pretvorio u skulpturu. Artemida u meni se smiješi i dozvoljava mi da uistinu komuniciram sa materijaliziranim dušama. Osjećam titranje qualije u sebi, energije koja vizualizira moje osjećanje osjećaja, ono najintimnije u meni, ono za druge nedodirljivo i neosjetljivo. Tada osjetih da to nije moja qualija, da je to ono nedodirljivo u duši koju sretoh u biblioteci Proustijani, u ovom bezvremenom gradu sanjajućih knjiga. U nijansama boja koje su izranjale iz duše Marcela Prousta osjetih okus malenih kolačića umoćenih u čaj. Madeleine postadoše opijajući miris Combreya i ja vidjeh svitanje, začuh buđenje umornog spavača u ljubičastoj svjetlosti sna. Spoznah da sam ušla u vječnost u kojoj nema vremena, da je sve samo trenutak u kojem se grli prohulo i sanja buduće stanje srodnih duša. Artemida me uvodi u vrijeme prije mog vremena, otvara mi vrata iza kojih se zrcale dostignuća velikih umova, svijet u kojem postoje samo mogućnosti i vjerojatnosti, univerzum vječnog svjetla u kojem odluka mijenja stanje i dokazuje mi da je sve, baš sve moguće. Spoznah da u tom svijetu ne postoje strane svijeta, da je to ona malena planeta na kojoj sunce nikada ne zalazi, da tu uistinu nema tamne strane mjeseca, da zvijezde uvijek sjaje mislima, idejama, željama, žudnjama, čežnjama, čuđenjem, ljubavlju bezvremenih duša. Predivan je to svijet, svijet iznjedren iz zagrljaja energije i materije, izrastao iz misaone snage i osjećanja osjećaja sretnih ljudi, svijet u kojem se zrcale svi prošli životi, svijet bez granica i sukoba, bez mržnje i zloćestoće, svijet bez kradljivaca snova jer je taj svijet uistinu samo veliki san prepun odsanjanih snova. Artemidina snaga je najčudesnija snaga koju dobih pri porodu, njena čudesnost boginje lova, lova na uvijek novu spoznaju u meni održava vječnu znatiželju. U biblioteci Proustijani se održava davna gozba Bogova u kojoj se duplo biće razdvojilo i krenulo na svoj ovozemaljski put tražeći svoju drugu polovicu, stvarajući najčudesniju energiju univerzuma, ljubav. Ali o tome ću vam pričati drugi put.

"Odakle dolazi ljepota" Dijana Jelčić- Artemida, Zagreb, 1987.

Slike, Freydoom Rassouli. 

http://umijece-vremena.blogspot.com/

Keine Kommentare: