taj odbjegli titraj Kronosova oka skriven u dubini mene, u još uvijek nepoznatim širinama, u nepreglednim osjećajnim pustinjama blješti očima tuđim nevidljivo zdanje, čudesna zgrada sanjanih istina, kristalni dvorac umom zaboravljenih susreta, drhtava riznica puna lijepih sjećanja. Tu iza zrcala svijesti, u za druge nedohvatnim daljinama, rijeka života nečujno žubori, iskre kapljice kao ljubavno znanje, neizgovorene, tek naslućene tajne o kojima mi boginja u meni o vječnosti govori.

Mittwoch, 29. Februar 2012

U ognjilu ljubavi...






U dolini smaragdne rijeke,
na obroncima zemlje dobrih ljudi,
među čokotima crnoga vina,
na suhoj grudi tvoga djetinjstva
zagrlismo tišinu,
osluhnusmo jecaj vremena,
dotaknusmo vječost.
Grlio si tankoćutnošću svojih dlanova,
ljubio nježnošću usana,
pretakao medovinu neprocjenjive vrijednosti
u moja njedra,
ispijao nektar čujnosti iz mojih uzdaha.
Svaki naš pokret se oslikavao
na putokazima vječnosti.
U zagrljaju duše i tijela
osluhnuh bezglasje sreće.
Tihovali smo tihanim govorom ljubavi,
smijali se jecajem tišine,
voljeli urlikom bezriječja,
izgarali ognjilom strasti,
gasili žeđ pod slapom sanja
u dolini zelene rijeke.
Na vrulji istine uronih u kaplju promjene,
oćutih žigosanje trenutka spoznaje,
smislenost u besmislu nepostojanja,
besmislenost u iluzijama,
otkrih istinu
u
ekliptici nutarnjeg sunca,
u rađanju na levantu i
umiranju na zapadnom nebu,
u savršenoj putanji našega nesavršenstva.
Naslutih vrtloženje zlatne niti između nas,
oćutih zagrljaj svjetla i tmine,
noći i dana,
sutona i svitanja,
susret tebe i mene
u pjesmi ljubičastog srcorzorja,
u ognjilu ljubavi,
u plamenu svijeće na oltaru vremena,
u titraju vatre na ognjištu žudnji,
na stazama ka zvijezdama,
tvom putu k meni.

http://umijece-vremena.blogspot.com/
 

O Hyperionu, Gibranu i sreći...





Malo mladosti satkano u san,
mnoštvo strahova u svakoj riječi,
na dnu srca tuga spava.
Upitah se
bješe li to kraj svijeta?
Težina sjećanja oko vrata,
bolesno sunce u mislima
i jedna
stara pjesma koja šuti,
bol koja razdire snove,
a oko mene život
i ljudi
dobri ljudi,
zadovoljni ljudi,
sretni ljudi.
Pogledah u sunce nad prozorom. Velika sjajna kugla je prosipala kristaliće sreće i jučerašnji dan pretvarala u dvorac snova. Hvala ti Hyperione, hvala ti za sreću, pomislih prisejaćajući se homerskih himni i Heziodove Teogonije.

Teja popusti Hiperionovoj ljubavi i rodi
velikog Heliosa, i svijetlu Selenu i Eju,
koji nose svjetlo svim pozemljarima
i besmrtnim bogovima,
vladarima širokog neba.

Pričinilo mi se da čujem šapat iz davnine: Hyperion je prvi razumio kretanje Sunca, Mjeseca i ostalih zvijezda te godišnjih doba, da on je uistinu otac tih nebeskih tijela.
Hvala ti za sreću veliki oče, pomislih gledajući u plavetnilo koje u sebi krije tajnu našega početka i neizvjesnost našega kraja. S neba do moga srca kapnuše pitanja kao mirisni plodovi Gibranove duše:

Želiš li ljubav čovjeka kome je ljubav sugovornik, a ne gospodar?
Želiš li strast srca koje silno ljubi, ali se ne podaje, koje plamti, ali se ne topi?
Želiš li naklonost duše što treperi pred naletom oluje, ali se ne slama; što bjesni na buri, ali se sa mjesta ne pomiče?
Želiš li me za prijatelja koji se ne da porobiti, niti on koga porobljava?




Netko pokuca na okno srca. Otvorih oči. Hyperion, blještavo sunce moga života je s ljubičastom ružom ušlo u sobu. Tiho najtiše što je mogao, ali dovoljno jasno da razumijem svaku riječ, ON mi pokloni Hölderinove misli: 

"O blažena Prirodo! Ne znam što mi se dešava kad podignem oko svoje prema tvojoj ljepoti, ali sva naslada neba je u suzama koje ronim pred tobom, ljubljeni pred ljubljenom. Cijelo moje biće zanijemi i osluškuje kada mi nježni val uzduha igra oko grudi. Izgubljen u modrom prostranstvu, često gledam gore prema eteru i dolje u sveto more, i tada mi je kao da neki srodan duh raskriljuje prema meni svoje ruke, kao da bol samoće pretvara u život božanstva. Biti jedno sa svime, to je život božanstva, to je nebo čovjeka. Biti jedno sa svime što živi, u blaženom samozaboravu ponovo se vratiti u svemir Prirode, to je vrhunac misli i radosti, to je sveti gorski vis, mjesto vječnoga mira, gdje se gubi sparina podneva i gromor groma i uzavrelo more nalikuje lelujanju žitnoga polja. Biti jedno sa svime što živi! S ovom riječju krepost odlaže svoj gnijevni oklop, duh čovječji žezlo, i sve misli nestaju pred slikom vječito jedinstvenog svijeta kao što nestaju pravila umjetnika koji se hrva pred svojom Uranijom, a sudba se kruta odriče vladavine i iz saveza bića nestaje smrt, pa nerazdvojenost i vječna mladost čini blaženim, uljepšava svijet."
Moje srce odgovori treptajima davnoga sna:
Evo moje ruke - prodrmaj je svojom lijepom rukom!
Evo moga tijela - prigrli ga u meko naručje!
Evo mojih usana - cjelivaj ih dugim i bezglasnim cjelovima!
Život tako jednostavan i lijep pruži dlanove i zatvori nas u krug ljubavi.




Oćutih bezglasje nutarnjeg bezgraničja i titraje dlanova vremena. Pogledah u nebo, velika blješteća kugla mi se odlazeći smiješila srećom. Trenutak sreće promjeni odoru. Srebrena ljepotica noći se ozrcali u njegovim očima. Jedna zvjezda padom dotaknu tišinu. Poželjeh da zagrljaj potraje do vječnosti. Noći i dani se smjenjivaše ekliptikom nutarnjeg sunca, planeta nas svojim plesom oko Helia obdaruje sunoćavanjima čežnji i svitanjima žudnji. Afrodita nam spušta trepavice, poziva u san, a Eos kuca na okna srca, budi nas u praskozorjima svijesti daruje čujnost čulnosti sreće. Osluškujem šaputavu svjetlost života i čujem davni stih, zavoli dan u kojem se budiš, zavoli misli i sjećanja, dozvoli srcu da diše.

http://umijece-vremena.blogspot.com/




Dienstag, 28. Februar 2012

Čudesna ptica...




Dok kristalno jasna noć
skida srebrnu haljinu
ona
zaustavljena u trenutku buđenja
vidje zvijezdanog orla
u beskraju nedosanjanog sna.
Vidje čudesnu pticu nad morem
koje nije bilo more
pod suncem koje nije bilo sunce.
Još uvijek snom omamaljena
zagrli sunčev trag
most ka ljepoti buđenja.
Bilo je kao rukovanje
čekanjem okrunjeno
a
sakrivena u rijeci pročitanog,
tek naslućena u poljupcu,
zatvorena u neizgovorenim istinama
odjevena u čovjeka
vratila se ljubav.
ONA osjeti buđenje u sebi, buđenje u novom snu. Miris sna se izmješa sa mirisom svitanja i ljepotom sunca. Zvjezdani orao se slio u život koji je do tog trena samo sanjala.

artemida

Došao je toga dana
čela punog osmjeha
i uzdrmao oklope
njenog nepovjerenja.
Zatvorio je kapije
na kojima su vrebali
laskavi prodavači ljubavi
i površni potrošaći snova.
Došao je toga dana
ruku punih sunca
i dotaknuo njene
godinama branjene nesigurnosti,
a ništa nije znao o njoj
ni trud da maska,
koju je on prvim poljubcem skinuo,
bude savršena
ni uzaludnost u igranju
fatalne žene,
kojoj je on nježnim zagrljajem,
s lica skinuo osmijeh lažne sreće.
Došao je toga dana
s buketom mira i slobode u rukama
šireći ljubav nad umornim srcem
i naučio je da povjeruje
u ljubav, san i zvjezdanog orla
kojeg je uvijek sretala na granici između sna i jave,
u maglovitim svitanjima koja su suncu zatvarala put
do njenog godinama uspavanog srca.

"odakle dolazi ljepota" Dijana Jelčić- Starčević, Zagreb, 1987.



Na današnji dan se rodio san...








Noćas je opet u meni oživjela Arahne… tkala je mrežu sanja… kvadrirala kružnicu… pretakala je u geometriju jave… i ekliptiku  Sunca… u vrloženje umiranja i uskrsnuća…  umrežavala oceane i plovidbe sa koracima zvezdanih staza…ne spavah noćas, samo sanjah… ubugih se u snu… lucidnost trenutka sanjivosti…  pretakah je u zbilju… u igračicu staklenim perlama… u tragačicu za odlutalim homo ludensom…. U znatiželjku mahnitanja u dolini djetinjstva… u neobuzdanicu čežnji… pustolovku na tračnicama vremena koje se kotrljaju u sanjanu budućnost…  u konceptualistkinju koja u postelji od maslinova drveta na trgovima sanja susret na rubu vremena… u običnu ženu koja voli i koja je voljena… voljena bezriječnom  bezuvjetnosti u uvjetnosti zbilje…

Da, noćas bijah Arahne koja je tkala slova u mreži ljubavnog pisma koje nikada ne poslah… pisma koje čuvam u sjećanju na lakoću rađanja i umiranja u njoj… odsanjah postojanje u gradu sanjajućih knjiga… miris jasminova cvijeta i lakoću putovanja u prohujalo vrijeme…  lakoću nestajanja u onom velikom ništa iz kojeg izranja sve…

Jutros se probudih sretna… zavoljeh dan u kojem slavimo postojanje boginje Ljubavi u svakom Demokritovom atomu univerzuma… u svakoj nedjeljivoj struni vječnosti… u Mjesečevoj rijeci…

U Ljubavi…
 
 







Montag, 27. Februar 2012

Velika sumnja...





Malo djetinjstva koje se psuje,
previše prezira u svakoj riječi,
na dnu srca nekoliko zaborava:
kad li to bješe kraj svijeta?
Planeta oko vrata
bolesno sunce pred vratima,
stara pjesma koja šuti,
bol koja smatra sebe blagom.
Sve stvari veoma zadovoljne
i više od jednog bića,
skoro sretnog.
Alain Bosquet

artemida


Netko pokuca na prozor.
Je li to opet velika sumnja?
Ona sklopi oči,
osluškuje, tišinu.
Kucanje joj para uši,
a pred prozorom stoji
Život, život tako jednostavan i lijep
da mu se ne usudi približiti.

Bilo je to u vremenu poezije i oluje ruža, u vremenu kada je vjerovala da je život iza nje zatvorio krug i pustio je da luta noćima bez snova.
Počela je pisati pjesme u koje je uplitala svu tugu svog mladoga srca.

Rekli su mi da slaviš Bacchusa
kada je vrijeme za snove
rekli su da dočekuješ zoru
u parkovima ili pod mostovima.


most


Noćas sam te tražila
pod mostovima
Klošari su skrivali lica
i pružali ruke
Osjetih miris istrošene ljubavi
i dotaknuh jedne usnule oči
gorčina je prelazila u bol.
Sretoh tvoj pogled bez osmjeha
a suze su mirisale tugom.
U tvojim rukama neka nepoznata kosa
Osjetih hladnoću na dlanovima
i prazninu iza mene
Rekli su mi da slaviš Bacchusa
kada je vrijeme za snove
a na stolu ispred mene
leže krhotine čaše iz koje smo
ispijali ljubav
i ruke iz nedovršenog zagrljaja
s dlanovima još punim
nedavnih dodira...




Tada netko pokuca na okno njenog srca. Ona otvori oči.
Život tako jednostavan i lijep pruži dlanove zatvori je u krug ljubavi.

"Odakle dolazi ljepota" Dijana Jelčić- Starčević, Zagreb, 1987.

 

Sonntag, 26. Februar 2012

Empirejska ruža...






U zrcalu vječnosti se ogleda Empirejska ruža,
drhtava vizija prohujalog vremena.
Uranjam u drevna snoviđenja,
ulazim u arboretum rajskih obrisa
i titraja a zlata.
Na stazama isprepletenim od snova
koračaju siluete sjećanja utkane
u privide lijepih uspomena.
Volim te iluzije ozrcaljenje
u zlaćanom sjaju sunoćavanja svijesti,
volim ljepotu sutonske zvjezde
u dubini tvog pogleda,
volim ritam ponoćnog tanga
na laticama ružičnjaka,
volim srebro zornice
u tvom osmjehu
i miris limunova cvijeta
na tvojim usnama.
Čujem zvono zenita
na obroncima zagrljaja
i bubnjeve šamana vremena
na dverima poljubaca,
melodiju tvoga srca
u dolini milovanja
i pastoralu od sna
u Arkadiji ljuvenih tihovanja.
u panorami Elizeja
utkanog u pupoljak neumiruće ruže.
Biserje prosuto putevima žudnji
iskri ljepotom čujnosti,
nježnošću čulnosti,
ognjilom strasti,
tišinom ljubavi
koja bdije nad
nemirima.