taj odbjegli titraj Kronosova oka skriven u dubini mene, u još uvijek nepoznatim širinama, u nepreglednim osjećajnim pustinjama blješti očima tuđim nevidljivo zdanje, čudesna zgrada sanjanih istina, kristalni dvorac umom zaboravljenih susreta, drhtava riznica puna lijepih sjećanja. Tu iza zrcala svijesti, u za druge nedohvatnim daljinama, rijeka života nečujno žubori, iskre kapljice kao ljubavno znanje, neizgovorene, tek naslućene tajne o kojima mi boginja u meni o vječnosti govori.

Sonntag, 31. Juli 2011

Život, osjećanja, ljubav, lepršanje leptira u trbuhu...






Pročitah mnoge knjige o neurofiziologiji svjesnosti, osjetih lepršanje leptira u tijelu, spoznaji, svijetu oko mene i naučih da je misao naše nutarnje sunce čijom toplinom rastapamo santu leda u kojoj se krije podsvijest. Povjerovah u tu tvrdnju znanosti i prepustih se intimnom eksperimenu. Zakoračih u galeriju svjesnosti i mislima prošetah  putevima utjelovljenog uma. Otkrih da se u dubini duše ogledaju slike proživljenih trenutaka, siluete emotivnih stanja, konture zlatnih obala na kojima uranjah u pijesak života i osjećah da sam tek zrno, tek djelić svekraja i svevremena. Uzavrelo nutarnje sunce se pretače u Venerino zlato i ucrtava mi staze ka svjetlosnoj planini u kojoj se krije blago praotaca. Otkrivam dobro čuvanu tajnu u dubini vulkanskog kamena. Pohlepa ubija ljubav, proždrljivost uzburkava vrenje duše boga vatre, spaljuje osjećaje, pretvara ih u smrtonosnu lavu koja svojim pepelom guši sreću. Zatvaram oči, prepuštam se postojanju u zenitu želja, opuštam se na žalu sjećanja i dozvoljavam uspomenama da kao zlaćana zrnca urnjaju u moždano tkivo i zlate nutarnje nebo novim istinama.  Zrcale se tuge i nesreće u obrisima novih osjećanja, postaju odživljene sjenke koje zatvaram u škrinju zaborava. Na stranicama knjige života ostaju samo zvjezdana slova istkana trenucima sanjane stvarnosti. Vječna ljubav grli moje strune i sklada rapsodiju srcozorja. Mlado jutro objavljuje rađanje ljepote i u klijetkama vremena razmiće guste sjenke neživljene tmine. Razbija krug duševne boli koji me obavijao tugaljivim sjećanjima i na Kairosovu vagu stavlja utege boja dušozorja. Sretna prolazim kroz vrata mog nutarnjeg svemira, oslobađam se tereta neživljenja, tkam zlaćanu nit ka srcu kozmosa i lebdim beskrajem kao ptica iznjedrena iz pepela. Bezdan mi se smiješi pogledom očiju boje sna, beskrajem jantarne ljepote. Slijećem na tisućljetnu hrid koja otvara svoju dušu i dokazuje mi da se u njenoj srži krije ključ kojim mogu otvoriti vrata godinama zaključanog srca. Osjetih lepršanje leptira u trbuhu i shvatih da srce nikada ne laže, srce prastare hridi se otvara i šapuće poeziju drevnih oceana i otkriva mi puteve ka vječnoj ljubavi. Slijedeći titraje srca, spiralnu dinamiku duše i vrtloženje spoznaje napisah knjigu o umijeću postojanja u zagrljaju vječnosti.

"Umijeće svakodnevnog pokreta" Dijana Jelčić, Kapitol, Zagreb, 2006.
poglavlje "Utjelovljeni um" str, 55.
citat
"primjer spoznaje prostora utjelovljenog uma pri zaljubljenosti je kada u trbuhu osjećamo let leptira, kada venama umjesto krvi protče šmpanjac, kada srce postaje veliko kao kuća u kojoj samo ljubav spava"....






Kondorov let...






Sjedila sam na pješčanom kamenu uklesanom u hrid tugaljivih sjećanja. U rukama sam držala kristalnu kuglu uspomena u kojima su se iskrile slike duševnog tihovanja. Iznenada nad oceanom snova vidjeh objavu slobode u letu Kondora. Kada se stidljivo sunce ozrcalilo u poeziji suza, u kapljicama vode vidjeh svoje ranjeno srce iznjedreno iz prohujalog vremena. Nebo se nasmiješilo tarući tugu sa lica tog sjetnog trenutka. Nebeske usne su šaputale ditiramb vremenu poezije ruža, a velika ptica je tražila svoje, u prošloj jeseni, ostavljeno gnjezdo u krošnji vječnosti. U zrcalima ludila i promjenjivosti trenutka vjetar je razmaknuo oblake iza kojih se ukazao kristalni most na kojem misli zaplesaše valcer sjećanja i razbiše tugaljivu sliku melankonije. Sva pitanja koja su ostala bez odgovora zaokružiše horizont sonatom boja i iscrtaše nove koordinate srca. Velika ptica se vratila na početak priče o rađanju i umiranju ostavljajući za sobom svjetlucavi trag svojih lutanja zaboravom. Iznjedrena iz tugaljivog ropstva jednog dalekog naroda ona me poziva na let kroz nova snoviđenja. Osjetih nježnost nebeskih usana i toplinu blaženih dodira u zagrljaju duše i materije. U tvojim očima se ogleda sloboda bespuća u kojem letim letom oslobođenog Kondora. Rastrgala sam lance nepostojnja, slomila karike utarnjeg ropstva i uzletjela ka sanjajućem suncu.  Na tvojim usnicama lepršaju leptiri koje nazivaš mojim imenom i prepuštaš lahoru duše da prenesu sjemenje ljubavi u dubinu srca. Kristali se slažu u mozaik sreće, u tvoju sliku koja se ogleda u dubini moga pogleda. Vidim te očima duše i uranjam u tu viziju koja izrasta u konture vjekovanja u snu. Srce na tren zaustavlja svoje probne otkucaje i onda preskačući ritam sumnji uranja u ritam vrtloženja ljubavnih želja.

  


Evolucija ljubavi...







Stoljećima pokušavamo život rasčlaniti u kristaliće mozaika svjesnosti, u perle srčane niske, u dragulje osjećanja osjećaja. Na tisuće knjiga je ispisano slovima spoznaje koja se nižu u riječi, misli, teoreme, zaključke, tvrdnje. Jutros uranjam u davno napisanu teoriju evolucije i susrećem konkurenciju, rat spolova, borbu za preživljavnjem. Zar je usitinu konkurencija stvorila svijet, život, nas? Ispijam ljepotu ovog nedeljnog jutra slušam nježne tonove La serenissime i osjećam da postojim u javi i u snu. Ne smijemo zaboraviti univerzalno ljepilo koje nas drži na okupu u zajedništvu bezvremenog sna. Da nije ljubavi ne bi svita bilo…moja bajna vilo…pjevaju sretnici koji vole dan u kojem se bude, koji vole misli i sjećanja, koji otvaraju okna srca i dozvoljavaju mu da diše, da udiše ljepotu svijeta u kojem žive. Anđeo sreće im tada kiti kosu bijelim ljiljanima, znamenjem cesarskog bivstvovanja. Na dlanu vremena su isprepletene naše životne staze, u svevremenu nestaju zidovi ograničenja i zaštite od nevidljivih neprijatelja, u sveprostoru nema tamnih koridora kroz koje naše duše prolaze. Svjetlost je vjerna pratilja našeg rađanja, vjerna baklja na našem životnom putu, nježna dadilja nad koljevkom našeg trenutka. Još snena od noći pune nježnosti i vilinskih suza pretočenih u zlatni ciborij života, osjećam evoluciju ljubavi u tkivu ovog praskozorja svijesti. Promatram plavetnilo bespuća oceana sanjarija i vidim bijele golubice koje prosipaju zlaćani prah u ovo svitanje sreće. Na horizontu gledam ukazanje zvjezdanog kalendara, kameni grad u kojem doživjeh rađanje novog svijeta u kojem vječno zaljubljena u ljubav živim ljubav. Nad kamenim gradom titra zvjezda padalica kao nijemi znamen ostvarenja žuđenih zagrljaja u osvitu svakog mladog dana.



Oplet sjećanja...






Na dlanu vremena odmotavam klupko uspomena i prebirem po sjećanjima, zavirujem u najudaljenije kutove kristalnog zamka pamćenja. Osluškujem zov prerije u srčanim krijetkama, čujem prelamanje zvuka u zaliscima sna, vidim rijeku žudnji, osjećam bujicu čežnji koje se slijevaju u ponikve željene blizine. Naše nebo se spušta srebrom mjeseca i zatvara krug u kružnici harmoničnog snoviđenja. Tvoj šapat odzvanja u tornju katedrale vjerovanja i objavljuje večernjicu. Na padinama trenutka vidim stado bijelih oblaka koji dolaze sa sjevernog mora i donose miris Orionova sazvježđa u kojem sretoh ljepotu tvojih očiju. Baršun tvojih dlanova skida oporost dnevne maske s moga lica i odjeva ga blaženstvom sunoćavanja. Ti skidaš zadnji sjaj iz ekliptike sunca i slažeš nisku od dukata oko moga čela. Osjećam zagrljaj beskraja i ćutim mekoću svilene odore kojom ovijaš tijelo i daruješ mu snagu gubljenja u pripadanju. Svaki puta kada dozvolim osjećanjima da zatitraju ritmom tvojih milovanja u srcu rikne vulkan uzbuđenja i kamena postelja crvene rijeke proključa vrtlozima lave žuđenih dodira. Lice uronjeno u kapljice tvoga pogleda pamti svoj odraz u zjenici vrhunca. Zaustavljam tu ljepotu na dlanu vremena, dozvoljavam opletu sjećanja da traje neodmotavajući dalje klupko uspomena. Eliksirom tog treptaja pamćenja vraćam duši dug, predugo sam je mučila glađu za snovima. Alkemijski trenutak traje kao vječnost, širi se, ispunja beskraj, puni ga strunama otkinutim iz vrtloga ljubavnog čina i pretvara u hram  u kojem palim svijeću sreće, zahvaljujem se Veneri na objavljivanju ljepote.






Samstag, 30. Juli 2011

Zlaćana spirala ljubavi...





Znam da si volio prije mene, voljela sam i ja prije tebe. Zlaćane niti su titrale bespućem svjesti, blještala su mala sunca na nutarnjem nebu, iskrila su srcozorja u dušozorju prostor- vremena. Bilo je to u vremenu oluje ruža i poezije drevnih oceana u titrajima traženja izvora ljepote i tarantele za starog clowna. Pisali smo pjesme ljubavi i tražili zlaćanu nit koja će oviti srca u zagrljaj najstarijeg kozmičkog zakona, sjediniti ih u žiži postojanja. Sreli smo se u krajnjoj točki vječnosti, u titraju božanske geometrije svevremenana krajnjoj točki zlaćane niti koja sve točke univerzuma vezuje u cjelinu postojanja u ljubavi. Danas me ljubiš zagrljajem vječnosti. U tvojim očima se zrcali san iako se budna utapljam u dubini poezije vode. Tvoji dlanovi skidaju veo noći sa mojih vjeđa, tvoje usne pretaču nektar u dubinu tijela kojim hraniš leptire u arboretumu duše. Naše vrijeme se objavljuje zakonom zlatnoga reza i sjedinjuje nas sa praskozorjem svakog mladog dana. Iznjedreni iz krila vječnosti mi snivamo u koljevci trenutka i ljubimo svaki djelić bludnosti iz koje cvjetaju pupoljci ljubavi. Kada mi šapućeš poeziju ruža tada osjećam otvaranje vrata iza kojih se krije znakovlje drevnog grijeha, opčinjenost divljine koju si ti pripitomio nježnim milovanjem površine oceanskih dubina. Uskrsnuo si usnulu žudnju u krvotoku, skinuo patinu sa okna čarolije i dozvolio magiji ljubavi da se pretoči u strune žuđenog sjedinjenja. Utažio si žeđ usjeklina suhe zemlje, ugasio glad ogladnjelog srca i uzbudio titraje zlaćane spirale koja završava u dubini srca. U tvom zagrljaju zaboravih izdaju, šaputao si mi pjesmom o prevari ljubavi. Zaboravih izdaju sna, osjetih vrtloženje strasti, spiralnu dimaniku zlaćane niti, snagu božanske iskre i utopih se kao leptirica u snazi tvoga jantarnog pogleda.




Zlata Bartl i titraji vječnosti...







Kraj tanana šadrvana gde žubori voda živa
š
etala se svakog dana
sultanova ćerka mila Svakog dana jedno ropče stajalo kraj šadrvana kako vrijeme prolazilo momče blijeđe blijeđe bilo Pitala ga jednog dana sultanova kćerka mila kazuj ropče odakle si iz plemena kojega si Ja se zovem El Muhamed  iz plemena starih azra
š
to za ljubav glavu gube
i umiru kada ljube.

Heine




Ljubav je poezija duše, najplemenitiji osjećaj koji posjedujemo, koji darujemo u kojem sretni živimo. Drhtav, treperav, lepršav, vječan, neopisiv tek osjetljiv osjećaj koji je Dantea vodio, kroz krugove Pakla, Čistilišta i Raja, do konačne spoznaje izvora iz kojeg je potekao ljudski život. To je energija kojom Josephine Wall slika, to je snaga o kojoj je pisao Goethe u Faustu, Bulgakov u "Majstor i Margarita". Ljubav je alkemija kemije, osjećaj koji je prof. Zlata Bartl utkala u svoje životno djelo, mješavina elemenata iz kojih je iznikla Vegeta, začin koji oplemenjuje jela, oplemenjuje naš život. Vegeta je ljubav koju je Zlata Bartl osjećala u beskraju svog nutarnjeg svemira, ljubav kojoj je posvetila cijeli svoj život.  Desetljećima je voljela ljubav i iz ljubavi stvarala ljubav. Imala sam sreću da sam odrasla u okrilju istinske ljubavi, sreću da sam već u djetinjstvu i mladosti naučila osjećati osjećaje, da sam već onda vođena tihom pedagogijom obitelji naučila vrednovati osjećanje osjećaja. Sjećam se trenutka kada je Zlata Bartl sretna uskliknula Eureka. To je bio trenutak u kojem je rođena formula iz koje je iznjedrena Vegeta. Danas je tri godine od kako je moja draga teta krenula na svoje posljednje putovanje. Otišla je tiho kao što je živjela, ali ostao je neizbirisiv trag u mom sjećanju, neuništiva slika ljubavi u mojim uspomenama. Ljubav je doista Primum mobile, energija koja pokreće svijet, koja u nama sjedinjuje misli, osjetilnost i osjećajnost. Ljubeći ljubav ulazimo u svijet umijeća življenja i to umijeće budi u nama Endeovu djevojčicu Momo koja nam ne dozvoljava da prodamo dušu "vremenu" u kojem živimo, ona nas brani od ignorancije, naučenog neznanja koje moćnici svakog "vremena" pokušavaju proširiti svijetom. Refleksija tog osjećaja, njegovo zrcaljenje u svjesti, u univerzumu misaonog u nama zatvara čudesni krug našeg postojanja u svemiru. Tko uspije u sebi stvoriti kristalni most između osjećaja i misli, taj je uspio estetske i etičke predrasude pretvoriti u emocionalne vrijednosti, taj nosi u sebi gene plemena starih azra što za ljubav život gube i umiru kada ljube.




Ures vječnosti...







Osjećam li ja tvoje ili svoje usne u poljupcu ovog ljubičastog sna? Ćutim li tvoje dlanove ili tek uzdrhtalost moje snene duše, uzbuđenost srca, titraje tkanja vječnosti u kojoj sam te srela i zavoljala? Volim li sebe ili tebe, volim li tebe u tebi, voliš li ti mene u meni?  Sreli smo se na pašnjacima nebeske prerije, sretali smo se na Elizejskom poljima bezvremena, na vodopadima vječnosti, u fontanama svjetlosti. Sretali smo se da bi ljubav održala obećanje darovano nam na početku beskraja. Bili smo sudionici vjenčanja Sola i Lune, gosti na gozbi bogova, uglednici na obznani vremena, graditelji na proglašenju prostora, titrajuće strune u nastajanju svjetlosne dimenzije postojanja. Na tom nezuaustavljivom balu sreće mi plešemo tango osjećaja, valcer osjećanja, menuet osjetila, tarantelu veselja, polku radosti.  Ljubio si me blizinom uzburkanih oceana, poezijom suza i sonatom snova.  Dotaknuli smo vrh svjetlosne planine, zaustavili umiranje zvijezda, pokrenuli vrtloženje žudnji, ubrzali okretaje sunca i razgranali staze mjesečeva sjaja.  Pokrenuli smo strune nezaborava, gradili zrcala između paralenih svemira, bezgraničje između umiranja i rađanja, sveprostor u kojem stoluje ljubav. Sjećam se anđeoskog slavlja na Sirijusu u treptaju oka vječnosti. Rodio si se da bih se i ja rodila. Kristalne sfere bezvremena dobiše dušu iznjedrenu iz zagrljaja svjetlosti i tmine, zaiskriše istinom koja u sebi krije tajne zakone života. Nevidljiva ruka stvoritelja sna nas je nježno spustila u cesarski vrt stvarnosti. Ostvarili smo ures univerzuma, plavu ljepoticu na kojoj udomismo animu candidu u anima mundi. Zaigrani, zaneseni, zaljubljeni u ljubav sa genima stvoritelja u nama postadosmo kreatori umijeća bivstvoanja u utopiji koja živi u poeziji drevnih oceana. Izgradismo civitas solis na obroncima snova, dozvolismo ljubavi da postane vrhovna svećenica u zlatnoj kupoli koja se kao nebeske sfere uzdiže ka suncu. Stojimo na oltaru života ogrnuti milosrđem zvjezdanog neba i snagom srca koje ispisuje rune naše sudbine na pergamentnim stranicama knjige nad knjigama. Grliš me lakoćom sudbinskog zagrljaja iz kojeg se rađa vječnost, zagrljaja u kojem umirem i rađam se nova, a uvijek ista. Ljubavi moja, danas znam da samo u sebi mogu osjetititi tebe stvoritelja, tebe skulptora, tebe slikara, tebe pjesnika života.  Promatram praskozorje na horizonu mladoga dana, srcozorje u tvojim očima i vidim zrcaljenje svih prohujalih dušozorja u kojima smo tkali tkivo ove ljepote u kojoj se sretni budimo.






Cesarica sna...







Ljubav je cesarica sna, Amor koji Psihu grli, lepršava košulja svilena tijelu, biser na obrazu, prsten na ruci, kadena na vratu, kolajna kojom je sreća u srcu zauvijek usidrena. Ona je i postelja bijela, to paperje sneno na kojem se sretna budim i grlim ljubčasto svitanje, grlim ga nježno i još uvijek, nakon godina sazrijevanja, grlim ga zaneseno. Na dlanu vremena blješti ogledalo u kojem se zrcale sve protekle godine, svi mjeseci, tjedni, dani, sati, minute, sekunde. Promatram dozrijevanje plodova ljubavi, ćutim njene mirise, osluškujem zrelost u svjetlosnoj muzici sretnoga trenutka osjećanja osjećaja, osjećam prohujalu i naslućujem dolazeću sreću u zjenici univerzuma svjesnoga uma. Stojim na obali oceana snova, uspinjem se na hrid vjerovanja, ulazim u hram ljubavi, klečim pred oltarom života i šapućem molitvu, govorim tiho, najtiše što mogu, šapućem da sebe ne probudim, da tebe ne probudim iz ovog dugog, već dugo sanjanog još nedosanjanog lijepog sna. Osjećam vrtlog vremena i spoznajem istinu. Promjenio si se ljubavi moja, ali ja volim tvoje promjene, volim tvoje godine, volim srebro u tvojoj kosi, volim bore osmijeha na tvom licu, volim znakove vremena na tvom čelu, jednostavno volim te i od tebe ne očekujem ništa jer s tobom u sebi imam sve,

ljubav ljubavlju okrunjenu,
ljubav ljubavlju osviještenu,
ljubav ljubavlju osmišljenu,
ljubav ljubavlju rođenu,
s tobom u sebi ljubavi
imam jednostavno ljubav i



osmjeh na licu, sreću u očima, radost u mislima, snenost u srcu, vječnu kupku radosti, pjenu vječne mladosti, cesaricu kreposti, ratnicu vječne svjetlosti. Mogu je dotaknuti, mogu je milovati, mogu je darivati, u njoj se skrivati, na njenom ramenu cijeli život snivati. Ljubav je dan u kojem se sretna budim, kristali neba u zraku, vjetar u krošnjama starih platana, zenit života, purpur zapadnog neba, beskrajni plavi ocean u kojem Helio Selenu sniva dok zvjezdana prašina igrajući se s mjesecom dragulje noćnoj kupoli dariva. Jednostavno ljubav, šapućem suncu dok grlim svitanje, kličem u vjetar i dok promatram svoj lik u zrcalu na dlanu vremena, moj glas se kao Narcisova ljubavnica, kao besmrtni Eho širi vrtlogom spiralne dinamike, uranja u zagrljaj dnevne svjetlosti i nestaje u beskraju, u zenitu sna, u radosnoj kupki sreće. A onda se u sumrak, sjajem večernjice, te, čudesne ljepotice neba, čuvateljice ljubavnog zova, braniteljica ljubavnih snova, sretna vraća u moja njedra. Dok se pale oči neba, a vjetar jeca pjesmom, "Za mrvu tvoje ljubavi ja molim te.....", govorim tiho, najtiše što mogu, šapćem da sebe ne probudim, šapćem da tebe, ljubavi moja, iz ovog dugog, dugo sanjanog i nedosanjanog lijepog sna ne probudim.
Da, danas znam, danas sam sigurna život je jednostavno ljubav!

http://umijece-vremena.blogspot.com/

http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=26258

Freitag, 29. Juli 2011

Magija ljubavi...







Plavim satenom neba se širilo mjesečevo srebro i pretakalo u pastelne boje sna. Čuvarica Lunina hrama je prosipala kristale na naša čela, slijevala ih u dubinu očiju da svijest pretvori u legendu o boginji i lovcu. Nimfe su plesale oko jezera sreće i uvlačile nas u svoju igru sa trenutkom. Oko nas se širio nepoznati miris srcozorja u arboretumu praskozorja. Strah od nečeg nepoznatog se rastakao u ljepotu nečeg bezimenog. Latice bijelog cvijeća su tkale tepih kojim smo koračali u neizvjesnost sljedećeg trenutka. Na slavlju uzbuđenja, na gozbi osjetila, u zavjetrini sna mi izmjenismo iskušenja i pretočismo ih u okus medovine na usnama. Uz jezero sreće se lahor ljubavi prelamao u krošnji naših duša, a tijela su se zrcalila u očima sna. Bio si lovac koji je srcem drhtave srne bježao od podivljalih pasa, poludjelih životinja koje su vrebale iz zatišja vremena. Bila sam boginja koja te je izvela na ledinu spasenja, na liticu iza koje je na nas čekala vječnost smirenja. Bio je to san u kojem smo se sretali na obroncima jave koja je u tom vremenu bila okrutno ružna. Nebo nije diglo ruke od nas, darovalo nam je zvjezde padalice u čijem sjaju naslućivah spas. Jecajem nutarnje tišine izgovarah želju, jednu jedinu želju koju sam tada imala. Tvoj život u zamjenu za zvijezdu koju si mi želio darovati kao znamen ljubavi. U svitanju jednog predivnog dana vidjeh tvoju siluetu u zagrljaju sunčane svjetlosti. Ušao si u žižu trenutka pun mirisa, boja, okusa, vratio si se zvjezdanim stazama iz bezdana strahova, rastrgao si ništavilo tuge i na dlanu donio sreću i stavio je u moje oči. Zvijezda koju darovah u zamjenu za sreću zablista u tvom pogledu. U jezeru sreće se jutros ogleda nebo i smiješi nam se suncem koje se vratilo u naša srca. U miomirisima bezvremena osluškujem šum lahora ljubavi, čujem šapat istine, dobro je da život niste pretvorili u naviku jer navike postaju krletka u kojoj je život prevara, a ljubav rob.




Carmina Burana...





Vrijeme liječi rane, šaputala je bijela golubica sa maslinovom grančicom u kljunu. Promatrala sam začuđeno tu bijelu pticu koja se kao anima candida vječnosti spustila na terasu i najavila kraj tugovanja u zamku strahovanja. Pogledah u nebo koje mi se smiješilo zimskim preludijem osjenčanim siluetama dolazečeg proljeća. Horizont se smiješio zlaćanim prahom i gasio tragove zvjezdanih staza kojima sam te noći lutala. Buditi čuđenje u sebi, pronaći ga u čuđenju drugih, zaboraviti i opet se sjećati, širiti granice uma, ući u kabinet zrcala i upoznati svoje jastvo i sva njegova lica, prepoznati ljubav u sebi, dati joj ime, ime najdražeg mi čovjeka za kojeg sam molila za milost neba. Odlutah u mislima na padine Parnasa i na nebeskom vrancu slijedih zov daleke, a tako bliske Erato da poezijom sna vratim čuđenje, znatiželju i želju u naš život.

Dopusti da u svojem životu
Nosim tvoju ljubav
Baš kao što harfa
Nosi svoju glazbu,
I zatim ti je vratim
Životom svojim.

"Ne moj mi šaptati ove stihove, Tagore je pjesnik snova." iznenada progovori pjesnik. "Tvoja ljubav je stvarnija od njegova stiha, tvoja ljubav je život."
"O čemu razmišljaš?" upitah.
"Trenutci nose u sebi moje divne uspomene" sjetno će pjesnik.
Ja šutim slušajući odkucaje srca u orkanu mojih osjetila.
"Misliš li sada na trenutak kada si saznala da voda dolazi iz zemlje" pjesnik će zagonetno.
"Mislim na ljubav!"
"Ljubav se ne misli, ona se osjeća!"
"Što sada osjećaš?" upitah gledajući se u njegovim očima.
"Sada, sada će ozeleniti polja, sada će djevojke zavoljeti sne;
zemlja će pokazati svoje nasmješeno lice.
Ljeto je stiglo ljepotom cvjetnog ogrtača.
Šuma zeleni lišćem stabala i listićima grmova, pobjeđena zima napušta naš dan. Dječak je sretan......"
"To mi je poznato" rekoh svjesno prekidajući njegov stih.
"To je moja stilizirana Carmina Burana" reče pjesnik.
"Dječaka dotaknu strijela i Amor ga djevojci povede.
Kao Venerin nadničar, on zaboravi tugu i jad.
Ljubav je jedini danak koji on plaća sad" završih stih.
"Jesi li sigurna da je ovo što sada osjećamo život?" upita me sneno pjesnik.
"Da sigurna sam jer osjećam ljubav, a život je ljubav." šapnuh tiho najtiše što sam mogla da ne povrijedim njegov san.




Donnerstag, 28. Juli 2011

Zemlja sanjajućeg sunca...






Proustovo traganje za izgubljenim vremenom je poetičan dokaz da je zborav tek želja da se oslobodimo bremena ružnih slika u kojima su letjele crne ptice i svojim graktanjem narušavale željenu tišinu. Ulazim u carstvo sanjajućeg Sunca, u svijet u kojem nema tmine, univerzum u kojem sjenke ne postoje, beskraj u kojem nema crnih ptica. Sjećanje je dar neba, anđeosko svojstvo koje u nama crta ljepotu proživljenog vremena, tajanstveno oko nevidljivog fotografa koji je snimao trenutke i slagao ih  u galeriju uspomena.  Zatvorila sam onaj davni suton u nezaboravljivost, obojila ga purpurom vječnog sna, posula kapljicama mirisa ruža, udahnula mu osmijeh tvojih usana i ljepotu tvojih očiju. Kada zatvorim oči vidim te kako stojiš na obali života i daruješ mi riječi koje ne postoje u riječnicima, simbole koji ne postoje u pojmovnicima. Jezik kojim se služimo razumiju samo Anđeli i mi. Teško je ta sjećanja odjenuti odorom rečenica koje bi bile vjerne originalu. One su tek reprodukcija ljepote trenutka u kojem su kao leptirice lepršale između naših duša i postajale nerarušivi most na kojem su srca zaplesala naš prvi tango. Često se pitam kojim riječima ograničiti prostor koji nije bio prostor nego renesansna stanca u koju se slijevala ljubav i činila ga bezgraničnim, kako opisati umor tijela koji nije bio umor nego žudnja, čežnja, glad, žeđ. Sve su to prejednostavne riječi za ono što osjećam kada uranjam u sliku te ljepote koja još uvijek traje. Kojom bojom obojati zvjezdu koja nas je milovala svojim sjajem i zrcalila se jantarnim sjajem u tvojim očima. Na koji način opisati drhtaje univerzuma u kojem se gomilalo nešto bezimeno, nešto novo, a samo naše. Čujem zvuke nebeske harfe, ćutim titraje struna koje si doticao vršcima prstiju ali nemogu ih pretvoriti u simfoniju riječi. Pisanjem je nemoguće zaokružiti kružnicu, još manje je oblikovati u kristalnu kuglu u kojoj se bez početka i kraja širi harmonija ljubavi.






Romansa svevremena...




U krajoliku sna još uvijek otkrivam puteve na kojima smo se mimoilazili tražeći se. Neprohodnost guštare pune kamenih cvjetova u kojoj sam bila svila gnjezdo nespokoja je obrasla u niti zaborava. Tamo sam ostavila suze koje su se slijevale u vrtače tuge, nestajale u ponikvama žalopojki koje sam darivala samo crnim pticama, znamenju zlih slutnji. U mrtvilu nepokretnog vremena se zrak zgušnjavao u entropiju zatvorenog sustava bivstvovanja u razrušenoj kuli vjerovanja. Ispisivala sam bezbojnu ikonografiju nepostojećih svetosti na zidovima hrama u kojem je živjela tuga. Došao si nošen vjetrom čežnji, ogrnut velom tvoje anime candide jer i ti si tražio izvor ljepote. Sreli smo se u zavjetrini umijeća življenja, na mostu između jučer i sutra, na vjertometrini slobode i u tijelima probudili usnulo tkivo uzbuđenja. Vidjeh čarobno svjetlo sa Sinaja, vidjeh kako kameni cvjetovi cvjetaju ljepotom drevnih snoviđenja i povjerovah u magiju sudbine. Poveo si me kroz prašumu osjećanja, nevidljiva ruka je krčila put ka izvoru. Bilo je kao u snu, a bila je java, bio je kraj prognanstva u samoću i početak života u krajoliku želja. Na maslinovoj gori je raspelo prokapalo krvlju da bi mi spoznali uskrsnuće ljubavi, šapnuo si mi izvodeći me tmine sjenki u zagrljaj svjetlosti. Tamne sjenke su kao crne ptice nestajale u svom nepostojanju obavijene nitima mreže zaborava. Osjetih kovitlanje svijesti i uzburkalost ponornica koje su dugo, predugo bile hranjene samo suzama. Oćutih kako se moje tijelo poti žudnjama i kako se u ponikvu čežnji slijeva poezija žuđenih dodira. Slušala sam otkucaje tvoga srca i odgovara čulnošću duše. Šapatom si pripitomio moje sumnje, nježnošću oslobodio zarobljenu mene iz kaveza straha i poezijom anime candide ucrtao nove puteve na dlanu moga vremena.



Eho ponoćnog sunca...






U herojskim zanosima jednog davnog sna, na vrelu žudnji su Nimfe branile boginju od očiju znatiželjnih prolaznika šumom vilinskog zova. Aktaion je probio svjetlosni zid i uronio u nedozvoljenu nutrinu vječnosti. San se uvlačio u dubinu izvora ljepote i budio čežnju za vjetrovma sa orkanskih visova strasti. Podmornice su se uzburkavale navalom želja i mijenjale ritam poriva u kojima smo se tražili. Osjećanja su se slijevala u smaragdnu rijeku tvoga i moga rodoslovlja i razdvajala na delti naših oceana. Dijelila su se u tvoje i moje osjećaje u duplom helixu naših genoma. Istosjećajnost ne postoji, jer ne postoji ni istospoznaja qualie naših nutanjih stanja. Poetična zabluda želje da se utapljamo jedno u drugom je samo vječno živuća želja istomislenosti.  Ono nešto bezimeno što je u meni raslo je dobilo svoje ime za koje još nisam pronašla znakovlje kojim bih ga opisala. Povelo me je ovozemaljskim stazama ka tebi. Qualija je dobila boje, mirise, okuse neoposivih titraja koje samo ja mogu osjetiti. U vrtloženju leptirića svijesti se iskri istina o krštenju mladoga vina koje usnama pretačeš u moju krv. Ali to je samo moja istina dragi moj pjesniče. U tvojoj poeziji se istina zrcali u stihu ispisanim zvjezdanim slovima tvoga neba. Nema istovremenosti jer je klupko vječnosti satkano od vječno djeljivih struna nebeskog vretena. Atomi su tek metafora nedjeljivosti u kojoj se krije srž ljubavi. U našim genomima se razlikujemo, u otisku prstiju smo različiti, mi smo svaki za sebe nedjeljiva cjelina koja uranja u praskozorje ljubavi i dokazuje drevnu mudrost, contraria sunt complementa. Osjećanje osjećaja je neusporediva, neopisiva, nedodirljiva intima našeg postojanja u zagrljaju svjetlosne dimenzije sveprostornosti svevremena vječnog postojanja u carstvu Ljubavi.

http://umijece-vremena.blogspot.com/ 
http://nebesko-vreteno.blogspot.com/    




Svijeća sreće za daleko blisku zemlju umiranja...





U besanim noćima sanjam uvijek san o snu u kojem u danima oluje ruža ubijah dane da stignem do noći koja mi je darivala tvoj lik. Osluškivala sam zvuk pustinje u kojoj se krila oaza sreće, a putevi su bili zameteni pješčanim dinama. Horizontom su lutale siluete nečeg nedohvatljivog, vjetar je pjevao o dalekim žudnjama, promatrala sam sjenku moje duše kako, skrivena iza vela nekog stranog vjerovanja, izranja u san. Bilo je to utapljanje u mašineriju samoobrane od nečeg nepoznatog. Pustinjski vranci su me pozivali na jahanje bespućem ka izvoru sna. Osluškivala sam glas tuđe ljubavi, gledala kristalnu kuglu na dlanu siluete koja me pratila na putovanjima kroz besane noći. Ti si se krio u pješčanom prahu i zaustavljao kovitlanje Sahare u meni. U najudaljenjijem uglu budnosti vidjeh Jerihonsku ružu i zaustavih san. Metafora sreće se spustila na moj dlan i iscrtala putokaz ka oazi buđenja. Iz tebe u tebi je izletjela nepostojeća ptica i postala moja zvjezda vodilja pješanom pustinjom osjećaja. Na ekvatoru tvoga svemira osjetih prelamanje dana i noći u dvije iste polovice, u harmoniju sna i jave, u ekvinocij života. U daljini začuh tvoj glas, šaputavu svjetlost tvoje dobrote i zaustavih se ravnodnevici sna. Osjetih smisao u besmislenosti traganja za izvorom ljepote. Kao da si sišao s neba stajao si na vrulji u koju su se slijevale podmornice mojih želja. Jerihonska ruža je dokazala u tebi istinitost legende o sebi. Preživjeh glad za snovima i žeđ za poezijom suza. Danas osjećam tugaljivu istinu sudbine naroda na rogu Afrike. U pustnji života djeca umiru od gladi, pješćane oluje guše izvore, peoziju vode pretvaraju u requiem odlazećim dušama. Muti se slika sreće, prelijeva se u aquarel suza na licima dalekog naroda. Kako zaustaviti jahače apokalipse koji jašu siromašnim  životima i ostavljaju tragove smrti? Zračnim mostom šaljemo pomoć. Hoće li pomoć stići do onih koji je trebaju? Jutros zaustavih san o sreći i uronih u treutak buđenja u istini. Osjećam nemoć u žudnji za ostvarenjem njihovog sna. Molim nebo da nad tim djelićem svijeta proplače suzama sreće i ugasi žeđ opustjele zemlje, da  prospe manu i nahrani oglednjele. Poleti galebe i odnesi ovu molbu na oltar hrama ljubavi, šapni je suđenicama njihove sudbine, izgradi most između njih i nas da osjete da sudjelujemo u njihovoj boli, da održavamo plamen svijeće na oltaru njihova života.




Jutrozorje u tvojoj duši...






Jutros u još snenim vlatima trave, među suzama noćnog neba pronađoh sjećanja na naša davna svitanja. Pogledom pomilovah praskozorje na horizontu buđenja i osjetih ljepotu dana koji prosipa svoj svileni veo na ovaj dio svijeta. Još uvijek čujem šum valova sna, osječam snagu ponoćnog sunca, vidim našu životnu lađu kako jedri pučinom drevnih oceana i slijeva se u poeziju vode. Ruže u vrtu otvaraju svoje nježne latice i šapuću mi da je oluja prošla, da smo zakoračili u impresionističku sliku života. Ljubičasta zavjesa jutrenja leprša pod lahorom odlazećeg sna. Pjesnik stoji na terasi i kao sveti Franjo razgovara sa pticom koja je u ovom proljeću sagradila gnijezdo u krošnji prastarog graba u našem vrtu. Iz malenog crnog tijela izranja pjesma o rađanju. Jajašca koja je položila u našu blizinu cvjetaju ljubavlju koja se širi ovim prostorom. Idilu ovog jutarnjeg mira usavršava jedna, na našu terasu, dolutala mačkica. Osmijehujem se jer uistinu volim svaki dan u kojem se sretna budim, volim misli i sjećanja, osjećam disanje srca i ćutim pjesnikovu blizinu. Toplina se širi tijelom, vrije kao mlado vino, pjenuša kao šamapanjac, leprša kao leptiri, zuji kao roj pčela u cvjetovima vrijeska, cvrkuće kao kos na grani, romori kao rijeka sreće. Osjećam nedjeljivost sna i jave, plovim oceanom snoviđenja, sidrim se u luci želja i koračam pješčanim žalom sretnoga života. Zvono sa tornja crkve otkucava šest puta, poziv na jutarnjicu, a Danica se već davno sakrila u zagrljaj izranjajućeg sunca. Nebom se širi dugački bijeli trag metalne ptice koja je odletjela prema jugu, trag koji obećava dugačak i sunčan dan. Uspomene na davna svitanja se pretaču u ovaj trenutak i upisuju još jednom ljepotu u našu svakodnevicu. Ispred nas se otvaraju putevi ka novim snovima dok mi stare pohranjejumo u riznicu duše. Pjesnik mi prilazi, na njegovim dlanovima titra ljubav, u njegovim očima sjaji dušozorje, sa usana poleću leptiraste riječi pune srčanog slada. Dobro ti jutro ljubavi, šapnuh pretačući se u zagrljaj koji kao i uvijek nagovještava iskrenje novih kristala u rijeci svete krvi.




Mittwoch, 27. Juli 2011

Berba na proplancima srca i dijete u tvojim očima...







U titrajima vječnosti, u spiralnoj dinamici Kuliševog slikarskog talenta, u bremenitosti utjelovljenog uma čujem rifove njegove nebeske gitare i osjećam težinu plodova koji dozrijevaju u krošnji svjesti i čekaju trenutak berbe na obroncima Arkadije, berbu na proplancima pejsaža srca. Teško se odlučiti za odbacivanje  zrelih misli, za razotkrivanje začahurenih žudnji, za raskrinkavanje nedostižnih čežnji jer teško je živjeti bez nadanja u ostvarenje jednog boljeg sebe. Kako skinuti do kraja koprenu srama i zakoračiti u potpunoj nagosti duše pred porotu koja utopljena u svojim paragrafima ne osjeća titraje neizgovorenih riječi koje lebde u eteru nutarnjeg svemira i slažu se u neizgovorljivost istine koja se kao zalutala ptica gnjezdi u netopirskom osjećanju osjećaja prostor- vremena, u zvučnoj kulisi svjesnog postojanja. Ti izranjaš iz daljine nedohvatnih pejsaža i dokazuješ zakone kvantne fizike. Ništa nije izračunjljivo, ali sve je moguće šapuće mi silueta djeteta u tvojim očima. Ne oklijevaj, otvori škrinju mogućnosti i dozvoli duši da sazna istinu o životu i smrti, o umiranju i rađanju trenutka u klupku vremena. Teško je otvoriti vrata špilje u kojoj je vjekovalo neznanje i dozvoliti valovima spoznaje da oplode cvjetove svjesnosti, potpaliti zapretene vatre na ognjištu vjerovanja i  osjetiti snagu plamenih jezika samoosjećajnosti i samoosjetilnosti. Došao si sa buketom svjetlosti u naručju i naučio me da vrednujem nedokazljivo bogatstvo ljudskog postojanja u trajanju sna. Uveo si me u nedohvatnost postajanja, neostvarljivost početka i kraja, u bezmračje sreće. Vidjeh djete u tvojim očima i pružih dlanove ka srži vjerovanja u beskonačnost u konačnosti naše svakodnevne fizike. Pokazao si mi kapljice rose na laticama ruža i ja vidjeh zrcaljenje ljubavi u ovostranosti postojanja. Šapnuo si mi glasom djeteta da je onostranost tek iluzija kojom su nas hranili kradljivci sreće na ovozemaljskim stazama. Odveo si me na trnovite puteve na kojima osjetih bol, odživjeh je i spoznah lakoću postojanja bez nje. Doživjeh strah i tugu da bih osjetila ljepotu njihovih nestajanja. Zagrljajem si zgusnuo moje tijelo u bezprostor da bih osjetila širinu prostornosti u vremenu prizemljenosti u lijepim snoviđenjima.  Naučio si me osjećati nepodnošljivu lakoću postojanja ljubavi.