Vrijeme liječi rane, šaputala je bijela golubica sa maslinovom grančicom u kljunu. Promatrala sam začuđeno tu bijelu pticu koja se kao anima candida vječnosti spustila na terasu i najavila kraj tugovanja u zamku strahovanja. Pogledah u nebo koje mi se smiješilo zimskim preludijem osjenčanim siluetama dolazečeg proljeća. Horizont se smiješio zlaćanim prahom i gasio tragove zvjezdanih staza kojima sam te noći lutala. Buditi čuđenje u sebi, pronaći ga u čuđenju drugih, zaboraviti i opet se sjećati, širiti granice uma, ući u kabinet zrcala i upoznati svoje jastvo i sva njegova lica, prepoznati ljubav u sebi, dati joj ime, ime najdražeg mi čovjeka za kojeg sam molila za milost neba. Odlutah u mislima na padine Parnasa i na nebeskom vrancu slijedih zov daleke, a tako bliske Erato da poezijom sna vratim čuđenje, znatiželju i želju u naš život.
Dopusti da u svojem životu
Nosim tvoju ljubav
Baš kao što harfa
Nosi svoju glazbu,
I zatim ti je vratim
Životom svojim.
"Ne moj mi šaptati ove stihove, Tagore je pjesnik snova." iznenada progovori pjesnik. "Tvoja ljubav je stvarnija od njegova stiha, tvoja ljubav je život."
"O čemu razmišljaš?" upitah.
"Trenutci nose u sebi moje divne uspomene" sjetno će pjesnik.
Ja šutim slušajući odkucaje srca u orkanu mojih osjetila.
"Misliš li sada na trenutak kada si saznala da voda dolazi iz zemlje" pjesnik će zagonetno."Mislim na ljubav!"
"Ljubav se ne misli, ona se osjeća!"
"Što sada osjećaš?" upitah gledajući se u njegovim očima.
"Sada, sada će ozeleniti polja, sada će djevojke zavoljeti sne;
zemlja će pokazati svoje nasmješeno lice.
Ljeto je stiglo ljepotom cvjetnog ogrtača.
Šuma zeleni lišćem stabala i listićima grmova, pobjeđena zima napušta naš dan. Dječak je sretan......"
"To mi je poznato" rekoh svjesno prekidajući njegov stih.
"To je moja stilizirana Carmina Burana" reče pjesnik.
"Dječaka dotaknu strijela i Amor ga djevojci povede.
Kao Venerin nadničar, on zaboravi tugu i jad.
Ljubav je jedini danak koji on plaća sad" završih stih.
"Jesi li sigurna da je ovo što sada osjećamo život?" upita me sneno pjesnik.
"Da sigurna sam jer osjećam ljubav, a život je ljubav." šapnuh tiho najtiše što sam mogla da ne povrijedim njegov san.
Dopusti da u svojem životu
Nosim tvoju ljubav
Baš kao što harfa
Nosi svoju glazbu,
I zatim ti je vratim
Životom svojim.
"Ne moj mi šaptati ove stihove, Tagore je pjesnik snova." iznenada progovori pjesnik. "Tvoja ljubav je stvarnija od njegova stiha, tvoja ljubav je život."
"O čemu razmišljaš?" upitah.
"Trenutci nose u sebi moje divne uspomene" sjetno će pjesnik.
Ja šutim slušajući odkucaje srca u orkanu mojih osjetila.
"Misliš li sada na trenutak kada si saznala da voda dolazi iz zemlje" pjesnik će zagonetno."Mislim na ljubav!"
"Ljubav se ne misli, ona se osjeća!"
"Što sada osjećaš?" upitah gledajući se u njegovim očima.
"Sada, sada će ozeleniti polja, sada će djevojke zavoljeti sne;
zemlja će pokazati svoje nasmješeno lice.
Ljeto je stiglo ljepotom cvjetnog ogrtača.
Šuma zeleni lišćem stabala i listićima grmova, pobjeđena zima napušta naš dan. Dječak je sretan......"
"To mi je poznato" rekoh svjesno prekidajući njegov stih.
"To je moja stilizirana Carmina Burana" reče pjesnik.
"Dječaka dotaknu strijela i Amor ga djevojci povede.
Kao Venerin nadničar, on zaboravi tugu i jad.
Ljubav je jedini danak koji on plaća sad" završih stih.
"Jesi li sigurna da je ovo što sada osjećamo život?" upita me sneno pjesnik.
"Da sigurna sam jer osjećam ljubav, a život je ljubav." šapnuh tiho najtiše što sam mogla da ne povrijedim njegov san.
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen