Raskrinkana istina?...

Znanost nam je pokušala raskrinkati ljepotu duginih boja, znanost nam je razbila iluziju o putovanju vremenom, ali znanost nas ovija svjetlošću u mnogoprotežnost postojanja i dozvoljava nam da sanjamo život u objašnjivoj neobjašnjivoti vječnosti. Na dlanu osjetih lepršavost slobode i lakoću postojanja u dubini nutarnjeg svemira, osjetih ljepotu i smirenost nutarnjeg neba, koje mi u sretnom trenutku spoznaje šapuće tajnu bezvremenosti. Bjela golubica mi je sletila na dlan osjećajući dušu ptice u meni, dušu slobodnog nebeskog orla koji već tisućljećima počiva u čovjeku. U treptaju oka pretvaranja vječnosti u trenutak zaboravih materiju i energiju, zaboravih da sam nešto i postadoh netko i vratih se u cijelinu iz koje postadoh djelić svemira.  Osjetih beskraj u konačnosti tijela i osjetih prolaznost u bezvremnosti trenutka u kojem spoznajem. Gledam tragove mojih koraka u bespuću nebeskog vremena, osjećam zagrljaj savršenog trajanja u sretnom trenutku bez strahova, bez boli, bez tugovanja zbog Ikarusa koji je odletio previsoko i dozvolio suncu da mu rastopiti svilenkasta krila. Osjećam sunce u dubini mog svemira i znam da let leptira nikada nije previsok jer to sunce pleše sa vječnim trajanjem uzdrhtale duše u zagrljaju mjeseca i stvara alkemijski trenutak buđenja u praskozorju spoznaje. Ne mogu zaboraviti i prepusti svoj oganj ljubičastom svitanju i oblacima, ne, ne mogu zaboraviti jutrenja u zagrljaju rađanja istina na obroncima dana koji me uvijek izvodi iz Dedalusovog labirinta i ubija Minotaurusa u središtu moje duše. Na ulazu u Had nepostojanja pripitomljavam Kerbera, spriječavam Orfeja da se okrene i spašavam Euridiku od zagrljaja smrti, uvodim moju uzdrhatalu dušu u vječno proljeće i dozvoljavam joj da slobodna živi na dlanu vremena. Ti mi prilaziš stazom nemira i odvodiš me u naručje noći da zagrljajem rastrgamo koprenu tmine i uđemo u hram žuđenog postojanja. Prolazimo kroz predvorje snova okupani kapljicama mjesečeva srebra, milovanjem ih pretačemo u kristalne suze strasti. Uspinjemo se obroncima svjetlosne planine do vrha na kojem nas pozdravlja renesansa sna mirisom rascvjetalog jasmina. U tvojim zjenicama se kristal prelijeva u jantarnu veselost  vječnosti, u kojoj se zrcali dolina djetinjstva i naglo ljeto puno bisera iznjedrenih iz tvojih poljubaca. Tvoji dodiri su svetost vremena, nježnost poezije drevnih oceana, blaženost žuđenih zvukova balade o ljubavi. U tvom pogledu se ogleda sazviježđe Oriona jer bio si lovac iz Botije, bila sam čuvarica Lunina hrama, bili smo i ostali zaljubljeni u ljubav. Šapućeš mi pjesmu nad pjesmama i obećavaš svijet bez gnjeva, ljutnje i zla na kraju duge. Vjerujem ti i predajem se tvojim dlanovima kojima mi zatvaraš oči da srcem doživim ljepotu nestajanja u trajanju ljepote.

http://umijece-vremena.blogspot.com/ 
http://nebesko-vreteno.blogspot.com/