Misao je materijalizirani osjećaj. Suhoparnost te hladnjikave definicije ledi osjećanje osjećaja i misao pretvara u bezglasje duše. Dianoetikom, umijećem razmišljanja, si ucrtavamo put ka spoznaji univerzuma misaono- osjetilno- osjećajnog u nama i tada izgovorene riječi postaju leptiri koji oplođuju perivoj dušograda. U mnogosloženosti svjesnosti zaokružujemo nedosanjanu sanjivost u istinitost snoviđenja drevnih poeta. Ljubav je najplemenitiji osjećaj koji posjedujemo. To je osjećaj koji je Dantea vodio, kroz krugove Pakla, Čistilišta i Raja, do konačne spoznaje izvora iz kojeg je potekao ljudski život. To je energija o kojoj je pisao Goethe u Faustu, Bulgakov u "Majstor i Margarita", ljubav je doista Primum mobile, energija koja pokreće svijet, koja u nama sjedinjuje misli, osjetilnost i osjećajnost u dianoetiku, umijeće razmišljanja. Dianoetikom ulazimo u svijet svog umijeća življenja i ono nam ne dozvoljava da prodamo dušu "vremenu" u kojem živimo, ono nas brani od ignorancije, naučenog neznanja koje moćnici svakog "vremena" pokušavaju proširiti svijetom.
Refleksija osjećaja ljubav, povezana sa svjesti o tijelu i osmišljenim univerzumom misaonog u nama zatvara čudesni krug našeg postojanja u svemiru. Tko uspije u sebi premostiti jaz između osjećaja i misli, taj je uspio estetske i etičke predrasude pretvoriti u emocionalne vrijednosti, koje u njemu bude novu snagu iz koje proizlazi samosjetilnost i samoosjećajnost.
Osjećaj tako postaje tajnim izvorom novih spoznaja i saznanja. Moralni zakon u čovjeku je osnova na kojoj su nastajali svi drugi moralni zakoni. U davnom vremenu nastajanja specie čovjek, misaoni um je slijedio osjećaje, a njihovo zajedništvo je stvorilo civilizaciju. Civilizacija u kojoj je nadvladao kognitivni um, je stvorila obaveze koje mi ispunjavamo, često zaboravljajući osjećaje. Moralni zakon u svakome od nas nije samo misao ili samo osjećaj nego metafizika našega uma iz koje izrasta univerzum misaono- osjetilno- osjećajnog u nama. To je onaj još nepronađeni i nedovoljno objašnjeni izvor spoznaje koji jednostavno prihvaća društvene imperative, pretvara ih u životna pravila koja pamtimo. Trebali bi modificirati Kant-ovu maksimu "Zvjezdano nebo nad nama i moralni zakon u nama" i pod zvjezdanim nebom naučiti djelovati po maksimi, čini samo ono što želiš da ti stvarno postane obaveza i zakon. Tako bi preuzeli odgovornost za svoje čine, ali i za djelovanje novog društva u kojem čovjek postaje razlogom, a ne sredstvom djelovanja.
Refleksija osjećaja ljubav, povezana sa svjesti o tijelu i osmišljenim univerzumom misaonog u nama zatvara čudesni krug našeg postojanja u svemiru. Tko uspije u sebi premostiti jaz između osjećaja i misli, taj je uspio estetske i etičke predrasude pretvoriti u emocionalne vrijednosti, koje u njemu bude novu snagu iz koje proizlazi samosjetilnost i samoosjećajnost.
Osjećaj tako postaje tajnim izvorom novih spoznaja i saznanja. Moralni zakon u čovjeku je osnova na kojoj su nastajali svi drugi moralni zakoni. U davnom vremenu nastajanja specie čovjek, misaoni um je slijedio osjećaje, a njihovo zajedništvo je stvorilo civilizaciju. Civilizacija u kojoj je nadvladao kognitivni um, je stvorila obaveze koje mi ispunjavamo, često zaboravljajući osjećaje. Moralni zakon u svakome od nas nije samo misao ili samo osjećaj nego metafizika našega uma iz koje izrasta univerzum misaono- osjetilno- osjećajnog u nama. To je onaj još nepronađeni i nedovoljno objašnjeni izvor spoznaje koji jednostavno prihvaća društvene imperative, pretvara ih u životna pravila koja pamtimo. Trebali bi modificirati Kant-ovu maksimu "Zvjezdano nebo nad nama i moralni zakon u nama" i pod zvjezdanim nebom naučiti djelovati po maksimi, čini samo ono što želiš da ti stvarno postane obaveza i zakon. Tako bi preuzeli odgovornost za svoje čine, ali i za djelovanje novog društva u kojem čovjek postaje razlogom, a ne sredstvom djelovanja.
Bilo je kao u vremenu oluje ruža, stajala sam na rubu ambisa vječnosti, bila sam tek silueta na zimskom nebu nepostojanja, kontura sazdana od razderotina boli i strahova. Lutala sam bespućem snova i tražila utjehu u rosi na laticama ruža, u suzama na licu vremena. Kristali su postajali pahulje koje su prekrivale cvijetove ljubavi da prezime to vrijeme tihog umiranja. Dani su se kotrljali u nepovrat, ledeni vjetrovi su gasili svijeću na oltaru njegova života. Branila sam njen zadnji plamićak uzdrhtalom dušom i nadala se proljeću. Pričao mi je o Hopperovim prostranstvima u kojima se gubio tražeći san. Osjećala sam njegovu bol i zaustavljala dah da ne proplačem tugom. Noći, ne duge zimske noći su bile bez zvijezda, a ja sam tražila onu pod kojom je rođen da joj na žrtveniku upalim lumin spasenja. U srećozorju proljeća sunce je izronilo iz dubine tmine i otopilo snijegove na našoj životnoj stazi. Cvijetovi podignuše pupljke sreće i probudiše usule leptire da proslave s nama podjedu nad utvarama koje su zatvarale ledeni obruč oko srca. Vjetar s juga je donio mirise novog sna i lastavice koje saviše gnjezdo u pod krovištem našeg života. Osluškivala sam zov života i gledala u zvjezdano nebo i osjećala ljubav. Osjećam je u praskozorju i sunoćavanju, u zenitu i ponoćnom tangu, u zagrljaju duše i tijela, ćutim je i u treptaju oka i titraju srca, pjenušavom krvotoku koji izvire iz svetog kaleža bezvremena.
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen