Svitalo je na vratima vremena, svitalo je na vratima duše, svitalo je u srcu, svitalo je dimenzijama novim u univerzumu uma. To je bio zov nutrine, zov unutarnjeg sunca koje nas svjetlošću svojom poziva da poslušamo odkucaje našeg nutarnjega sata i zakoračimo u vrijeme prije vremena da prođemo kroz ta tajnovita vrata. Kao vila iz djetinjih priča, čudesna i snena dimenzija nova nam osvijetljava put do željenih daljina. Njena haljina je bijela, satkana od osjetilne pjene i misaonog satena, a u kosi njenoj blješti dijamantni cvijet, cvijet na čijim laticama otkucava naše vrijeme. Mirisi ljepote šire se dimenzijom snova, treptaji dobrote pokreću našu unutarnju uru, pjesak kaplje zrncima toplote dok ona, kao vila iz djetinjih snova, na pegazu bjelom jezdi ka onoj dalekoj, našega rođenja zvijezdi. U nedohvatnim dubinama svijesti, na vratima dimenzije snova, lahor njenog leta miluje nutrinu, spektar novih boja razbija bjelinu, ta tajnovita dimenzija se pretvara u željenu blizinu. Proizašli iz ritma kozmosa, mi rođeni na obroncima sna i jave, mi krenusmo na bezvremeno putovanje vremenom. Misaono ulazim u dubinu sebe, osjećam osjećanje osjećaja u bezvremenu vremenske rijeke i plovim njom sve dalje i dalje u beskraj još neodkrivenog znanja, a Kohinor u meni putokaze iskri, u riznicu neprocjenjenih istina me šalje, putevima koje čovječanstvo već tisućljećima sanja. Iskre zvjezde sa Platonovog neba, osluškujem muziku Pitagorinih sfera, smiješe mi se Demokritovi atomi, a rijeka života neumorno teče kroz plamene jezike moga postojanja i dokazuje Heraklitov san. Na putovanju putevima znanja susrećem Zenonovu kornjaču od svjetla i spoznajem da sam uvijek tek na pola puta do izvora drevnog, do onog čudesnog pupka svijeta. Četri duše, četiri stvoriteljice svijeta Pele, Etera, Rusalka i Gea na toj stazi mi šapuću nježno i bude u meni znatiželjno dijete, malog čovječuljka, od plesa iskričavih niti vječne sreće ispleteno, od bisera sjanih obgrljeno, satkano od zvuka sirenina pjeva, djete malo koje ne poznaje tminu ljudskoga gnjeva. Gledam to sretno biće kako se na livadi cvijetnoj s leptirima igra, kako hvata zlaćani Venerin prah, kako stvara moj vilinski svijet, svijet u kojem uistinu opet odrastam do djeteta uklesanog u tajnoviti mramor velikog skulptora, tog čudesnog boga kojeg danas, vjerujući poeziji velikoga Prousta, vjerujući ocu dimenzije svjetla, vjerujući izvorima sa kojih sam znanje do sada pila, jednostavno osjećam u sebi i nazivam moje vrijeme.
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen