Lakoća apsurda...

U knjizi "Mit o sizifu" u prvom poglavlju dominira Camusovo razmišljanje o apsurdnom čovjeku i njegovom životu. On tvrdi da je sve dozvoljeno što ne znači da ništa nije zabranjeno. Pišući on analizira prisustvo apsurda u književnosti i filozofiji, tumači elemente različitih života: osvajač, glumac, zavodnik, pisac. Kreativnost je za njega vrlo bitna i jak oblik bunta jer plodovi kreativnog života donose tek ograničene mogućnosti besmrtnosti.

Ljudi su različiti i teško je izbjeći relativnost istine. Objektivnost je u tom slučaju slabija strana etičara. Camus, njegovo književno stvaralaštvo je intelektualni i duhovni napor u iskazivanju  besmislenost života i svijeta. Simbol besmislenosti se po njegovom mišljenju najizravnije očituje u mitu o Sizifu. U apsurdnom valjanju kamena se ne radi o odsutnost duha u svjetskom poretku, nego je to zrcaljenje ljudske svijest u besmislenosti čina. Do spoznaje apsurdnosti života čovjek dolazi raskolom između njegovih želja, htijenja, iluzija koje ima o svijetu i svijeta kakav on doista jeste, svijeta u kojem nije moguće ostvariti sve želje. Drugi uzrok apsurda se krije u želji da svijet shvati u cjelini, da ga racionaliziramo, svedemo na nešto razumljivo; nemogućnost da ga shvatimo kao cjelinu zbog njegove složenosti koju čisti razum ne može obuhvatiti. Čovjek dolazi na pomisao o samoubistvu zbog svog položaja u svijetu u kojem se osjeća strancem, zbog raskola između društvene stvarnosti u kojoj egzistira i njegove duhovne, misaone stvarnosti, raskola između stvarnosti i ideala. Camus kaže: "Postoji samo jedan doista ozbiljan filozofski problem - samoubistvo. Suditi o tome da li ima ili nema smisla živjeti znači odgovoriti na osnovno pitanje filozofije. Ako je svijet apsurdan logično je da čovjek napusti taj svijet. Ubiti se, u izvjesnom smislu znači priznati, priznati da nas je život prevazišao ili da ga ne shvatamo."

Pojedinci se ponekad svijesno, ali često i nesvjesno odlučuju za specifičan oblik samoubistva,  bjekstvo od apsurda, bjekstvo pomoću nade u drugi život, smisleniji od ovog, ili nada u neku veliku ideju koja daje smisao životu. Oni traže spas u vjeri. Camus kritizira sve pokušaje da se od problema pobjegne u transcedenciju, to jest u religiju ili metafizičku filozofiju. Taj bijeg Camus naziva filozofskim samoubistvom. On odbacuje pravo na filozofsko samoubistvo, kao rješenje za apsurdnu situaciju on smatra da je potrebno prihvatiti apsurd i živjeti u skladu s njim. Čovjek mora izdržati bez nade, mora činiti što od njega zavisi, djelovati bez iluzija, ne za vječnost, nego za danas. Živjeti radi života, a ne radi nade, jer sama borba sa životom i problemima čini taj život ispunjenim. Apsurd je nemoguće ukinuti i stoga treba živjeti u njemu. Treba živjeti apsurde i prihvatiti život  kakav jest, a ne bježati u "samoubistvo". Ovdje smo i sada smo, same sitnice čine naš život. Pokušavajući locirati apsurd Camus kaže da on nije ni u svijetu ni u čovjeku, već u njihovom zajedništvu.



Srela sam te u apsurdnosti trenutka, na rubu vječnosti, u zajedništvu mene i svijeta u kojem sam tek egzistirala. Čuo si vapaj mog tužnog srca i objavio rađanje zlatnog doba. Stajali smo na obzoru noći punog mjeseca i promatrali zvijezde. Tvrdio si da će sa stajališta Siriusa za nekoliko tisuća godina poezija koju danas čitamo biti tek zlaćani prah bezvremena. Apsurdnost tog šapata, tvog šapata, tebe poete života je dokazivala moć ovoga ovdje i ovoga sada. Razbio si apsurdne zidove kojima sam se branila od života. Osjetih da slično djelima velikana umijeća pisanja dugoka osjećanja znače više nego što su svjesna da to kazuju. Postojanost nekog odbijanja u duši se ponovo zrcali u posljedicama koje duša sama ne spoznaje. Osjetih čarobnost titraja nečeg bezimenog u srcu, naslutih da svjesno ulazim u vrijeme nedokazljive istinitosti postojanja na rajskim poljana sna. Neshvatljivost nježne golotinje svjesti je prekrivala mrtvilo neke daleke nedohvatne svjetlosti. Svitalo je na vratima vremena, svitalo je na horizontu novog praskozorja i Sunce nam je dozivalo apsurdnost našeg vjerovanja u njegove izlaske i zalaske. Šaputava svjetlost njegova uranjanja u jutrenje sna je potvrđivala istinu da ono nikada ne odlazi, da stoluje u našim dušama, da su sutoni tek iluzija, apsurdi našeg zajedništva sa svemirom. Zaustavljeni u zagljaju neba i zemlje, sna i jave, iluzije i stvarnosti mi osjetismo okus božanskog pića, otplesasmo ljubičasti valzer vječnosti i doživjesmo lakoću apsurdnosti u kojoj stvaramo ljubav.

http://umijece-vremena.blogspot.com/ 
http://nebesko-vreteno.blogspot.com/