Zašto je bila potrebna ova prostor- vremenska udaljenost da bi osjetila blizinu?...Tvoju blizinu? Kakva je tvoja moć da uspijevaš otvarati pupoljke na već dozrelim granama života?
Daljina nas je zbližila, ali ja se pitam hoćemo li znati jedno uz drugo jedno drugom nedostajati? Daljina nas danas zbližuje. Hoće li jednom blizina početi raditi protiv nas? Hoćemo li doista zagrljajem uspjeti pobijediti blizinu? pomislih gledajući prema levantu gdje se ljubičastom bojom sna nazirao novi dan. Živjela sam više ne postojećem jučer i nikada postojećem sutra zaboravljajući ljepotu mladoga trenutka koji se lakoćom leptrirovih krila ovijao oko mene. Osluškivala sam lahor koji je donosio miris juga i osjećala emanaciju transcendentalnog postojanja u vjerovanju. Daljina je uistinu blizina, začuh titraje kozmosa i osjetih istu lepršavost u mom malom univerzumu. Razdaljine nestaju osjećanjem osjećaja šaputala mi je majka nad majkama spuštajući se iz trinaestog eona u moj trenutak. Vidjeh sunce u njegovom punom sjaju i lunu u svoj njenoj ljepoti. Praskozorje nove svijesti se naziralo na horizontu, spoznah nedjeljivost čovjeka u svemira. Boginja mudrosti me obdarila sjenkovitim obzorjem ljubičastog svitanja i uvela u Minevrine odaje samospoznaje. U zjeni sna vidjeh bijelu golubicu na dlanu sunca. Pretakala je zlato u ciborij i pretvarala ga u svetu krv kojom nas je sjedinjavala u zagrljaj. U vjetru je, kao Toledska čipka, lepršala svjetlost i skladala rapsodiju boja koja se prelamala u tvojim očima u ćilibarski kolut u kojem je leptirica odbjegla iz moga srca tkala svilu tvoga pogleda. Nebo je bilo obićno, ostvarivalo se tvojim riječima skinutim sa smaragdne ploče i zatvaralo u krug bez početka i kraja. Trajanje se zaustavilo na međi vremena i preobražavalo u pjenu žuđenih htijenja na kojoj si ispisivao poeziju sjedinjenja u snu. Iz buketa osjećaja si izvlačio najljepše cvjetove i njima kitio postelju. Otisci tvojih prstiju su uranjali u genom i sjedinjavali se tajnom šifrom mog postojanja. Sićušni senzori zatitraše valcerom i otplesaše najljepši ples sa lahorom tvoga tijela. U nježnom grču pripadanja snu smo razmaknuli zavjese na oknima srca, skinuli velove sa duša i u nagosti svjesti uronili u dubine podsvjesti. Osjetih istinu ispisanu na tabuli smaragdini, sunce i luna su otac i majka života, roditelji ljubavi. Trajanje je postalo vrtloženje u spiralnoj dinamici legende, u nezaustavljivom oslikavanju novih ikona na zidovima hrama, uvijek novih vitraža na oknima sna, uvijek novih plamenih jezika na ognjištu žudnji, uvijek novih zvukova zvona iz Panteona, nove istine iz trojstva kapitolskih božanstava i Minervinog carstva. Bezglasjem vriska nutrine obgrlih tvoju dušu, oćutih njeno lepršanje i spoznah da je to ona bijela golubica sa dlana sunca. Da dragi moj pjesniče, mi smo zagrljajima uspjeli pobjediti blizinu i uroniti u bezgraničje postojanja u snu.
Daljina nas je zbližila, ali ja se pitam hoćemo li znati jedno uz drugo jedno drugom nedostajati? Daljina nas danas zbližuje. Hoće li jednom blizina početi raditi protiv nas? Hoćemo li doista zagrljajem uspjeti pobijediti blizinu? pomislih gledajući prema levantu gdje se ljubičastom bojom sna nazirao novi dan. Živjela sam više ne postojećem jučer i nikada postojećem sutra zaboravljajući ljepotu mladoga trenutka koji se lakoćom leptrirovih krila ovijao oko mene. Osluškivala sam lahor koji je donosio miris juga i osjećala emanaciju transcendentalnog postojanja u vjerovanju. Daljina je uistinu blizina, začuh titraje kozmosa i osjetih istu lepršavost u mom malom univerzumu. Razdaljine nestaju osjećanjem osjećaja šaputala mi je majka nad majkama spuštajući se iz trinaestog eona u moj trenutak. Vidjeh sunce u njegovom punom sjaju i lunu u svoj njenoj ljepoti. Praskozorje nove svijesti se naziralo na horizontu, spoznah nedjeljivost čovjeka u svemira. Boginja mudrosti me obdarila sjenkovitim obzorjem ljubičastog svitanja i uvela u Minevrine odaje samospoznaje. U zjeni sna vidjeh bijelu golubicu na dlanu sunca. Pretakala je zlato u ciborij i pretvarala ga u svetu krv kojom nas je sjedinjavala u zagrljaj. U vjetru je, kao Toledska čipka, lepršala svjetlost i skladala rapsodiju boja koja se prelamala u tvojim očima u ćilibarski kolut u kojem je leptirica odbjegla iz moga srca tkala svilu tvoga pogleda. Nebo je bilo obićno, ostvarivalo se tvojim riječima skinutim sa smaragdne ploče i zatvaralo u krug bez početka i kraja. Trajanje se zaustavilo na međi vremena i preobražavalo u pjenu žuđenih htijenja na kojoj si ispisivao poeziju sjedinjenja u snu. Iz buketa osjećaja si izvlačio najljepše cvjetove i njima kitio postelju. Otisci tvojih prstiju su uranjali u genom i sjedinjavali se tajnom šifrom mog postojanja. Sićušni senzori zatitraše valcerom i otplesaše najljepši ples sa lahorom tvoga tijela. U nježnom grču pripadanja snu smo razmaknuli zavjese na oknima srca, skinuli velove sa duša i u nagosti svjesti uronili u dubine podsvjesti. Osjetih istinu ispisanu na tabuli smaragdini, sunce i luna su otac i majka života, roditelji ljubavi. Trajanje je postalo vrtloženje u spiralnoj dinamici legende, u nezaustavljivom oslikavanju novih ikona na zidovima hrama, uvijek novih vitraža na oknima sna, uvijek novih plamenih jezika na ognjištu žudnji, uvijek novih zvukova zvona iz Panteona, nove istine iz trojstva kapitolskih božanstava i Minervinog carstva. Bezglasjem vriska nutrine obgrlih tvoju dušu, oćutih njeno lepršanje i spoznah da je to ona bijela golubica sa dlana sunca. Da dragi moj pjesniče, mi smo zagrljajima uspjeli pobjediti blizinu i uroniti u bezgraničje postojanja u snu.
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen