U jednom davnom tekstu sam napisala da je ljubav najvrednije umjetničko djelo življenog života. Ljubav je moja vječna tema, njenim tirajima dišem, hodam, radim, sanjam, pišem. Danas uranjam u galeriju uspomena, plivam Mnemozininom rijeko sjećanja i pokušavam osjetiti srž tog najvrednijeg osjećaja koji nam je darovala majka priroda. Ljubav je med i sol na usnama, spiralna dinamika svijesti, buket crvenih ruža, kristalna suza na licu vremena. Vrijeme koje nazivam olujom ruža je zaustavljeno u zbirci pjesama "Odakle dolazi ljepota". Na promociji te malene knjižice, koju bih mogla nazvati i brevijar jedne mladosti, osjetih da ljubav nikada ne nestaje, ona je uvijek tu, samo ponekad mijenja oblik, postaje drugačija, a uvijek ista ljepota i lakoća postojanja. Na današnji dan, pred mnogo, mnogo godina krenuh tračnicama života ka sretnom trenutku postojanja. Željela sam doživjeti ljetne igre u njihovom punom sjaju, a doživjela sam sjaj ljubavi. Prisjećam se dana kada sam kao djete ugasila žeđ i naučila da voda dolazi iz zemlje. Sreli smo se na prašnjavom peronu malog kolodvora u dolini zelene rijeke. Bili smo djeca, voljeli smo san. Godinama sam sanjala tvoje oči, a ti se mene tražio na putevima na kojima nije bilo tragova mojih koraka. Susreli smo se ponovo u vlaku koji je tebe vraćao u djetinjstvo, a mene u pustolovinu koja još uvijek traje. Tvoje nutarnje sunce još uvijek obasjava svako moje buđenje u praskozorjima sna. Tvoje ruke na mom obrazu otklanjaju još uvijek sjene tuge koje se tu i tamo pojave u dubini duše. Med sa tvojih usana se pretače u nektar kojim mi hraniš srce. U sjećanju blješte još uvijek slike našeg naglog ljeta i maglićava jutra u Arkadiji u kojoj naučih slušati tišinu. Svako jutro kada se sretna probudim u tvom naručju odlučujem se za ljubav. Stajali smo nad provalijom vremena nesigurni u sudbinu, ali sigurni u ljubav. Bili smo na oštrici trenutka i osjetili njegovu moć. Nismo potonuli u strahovima, ljubav je bila jača, održavala je plamićak tvoje životne svijeće koji se ponovo razbuktao u vulkan žudnji i čežnji za trajanjem u vatri života. Poeziju tvojih riječi pretačeš u srce i budiš u njemu leptire koji me oplođuju sjemenjem sreće. Odveo si me na obronke kamenog grada gdje vidjeh propadanje jednog i rađanje novog svijeta. Na vratima vremena vidjeh mnogoprotežnost tvoga bića, uronih u dubinu tvog postojanja, osjetih titraje struna tvoje svijesti i otplesah tarantelu starog Clowna u dubini tvoga srca, ispih kapljice poezije kiše i osjetih da sreću čine male stvari. Hvala ti dragi pjesniče što si me uveo u sretan trenutak postojanja, što si mi darovao poeziju života i ostavio ključ moga srca meni, da sama osjetim osjećanje osjećaja i otvorim ga onda kada nam se žudnje sjedine u zagrljaju duša i tijela. Jutros prolutah davno napisanim osjećanjima osjećaja i iznjedrih ovaj kratak sujet tvom postojanju u mome ljubičastom snu koji budna sanjam. U tvojim očima se zrcali nedosanjanost vječnosti, nad tvojim čelom blješti aureola svetosti, sa tvojih usana iztiče poetičnost tvojih misli i pretače se među redove ovoga što pišem. Smiješiš se mojim djetinjastim pokušajima ovom životnom djelu odjenuti odoru izrječivosti i prepuštaš me bezglasju rapsodije moga nutarnjeg rapsoda. Smiješim se tvom osmijehu i ćutim magičnost tvoga pogleda kojim kritično čitaš nabacane riječi na zaslonu računala. Voda još uvijek dolazi iz zemlje, šapućeš ispjajući uzdrhatalost sa mojih usana. Zvijezde nad tvojim čelom neće nikada izgubiti sjaj uzvraćam šapatom srca koje preskaće svoje uobičajene otkucaje i titra ritmom ljepote prvih susreta. Da dragi moj pjesniče, uvijek iznova se u tvom zagrljaju odlučujem za ljubav i osjećam da je u našoj zrelosti sazrela u najzreliji plod ljudskosti.
Zora, bijela golubica iz mojih vilinskih priča, slijeće na okno duše. U kljunu donosi crvenu ružu zaostalu iz oluje ruža, cvijet koji si mi darovao onog davnog svitanja na trgu cvijeća, cvijet na čijim laticama još uvijek iskre kristalne suze s lica našeg vremena i biseri iznjedreni sa dna oceana snova.
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen