Ures vječnosti...

Osjećam li ja tvoje ili svoje usne u poljupcu ovog ljubičastog sna? Ćutim li tvoje dlanove ili tek uzdrhtalost moje snene duše, uzbuđenost srca, titraje tkanja vječnosti u kojoj sam te srela i zavoljala? Volim li sebe ili tebe, volim li tebe u tebi, voliš li ti mene u meni?  Sreli smo se na pašnjacima nebeske prerije, sretali smo se na Elizejskom poljima bezvremena, na vodopadima vječnosti, u fontanama svjetlosti. Sretali smo se da bi ljubav održala obećanje darovano nam na početku beskraja. Bili smo sudionici vjenčanja Sola i Lune, gosti na gozbi bogova, uglednici na obznani vremena, graditelji na proglašenju prostora, titrajuće strune u nastajanju svjetlosne dimenzije postojanja. Na tom nezuaustavljivom balu sreće mi plešemo tango osjećaja, valcer osjećanja, menuet osjetila, tarantelu veselja, polku radosti.  Ljubio si me blizinom uzburkanih oceana, poezijom suza i sonatom snova.  Dotaknuli smo vrh svjetlosne planine, zaustavili umiranje zvijezda, pokrenuli vrtloženje žudnji, ubrzali okretaje sunca i razgranali staze mjesečeva sjaja.  Pokrenuli smo strune nezaborava, gradili zrcala između paralenih svemira, bezgraničje između umiranja i rađanja, sveprostor u kojem stoluje ljubav. Sjećam se anđeoskog slavlja na Sirijusu u treptaju oka vječnosti. Rodio si se da bih se i ja rodila. Kristalne sfere bezvremena dobiše dušu iznjedrenu iz zagrljaja svjetlosti i tmine, zaiskriše istinom koja u sebi krije tajne zakone života. Nevidljiva ruka stvoritelja sna nas je nježno spustila u cesarski vrt stvarnosti. Ostvarili smo ures univerzuma, plavu ljepoticu na kojoj udomismo animu candidu u anima mundi. Zaigrani, zaneseni, zaljubljeni u ljubav sa genima stvoritelja u nama postadosmo kreatori umijeća bivstvoanja u utopiji koja živi u poeziji drevnih oceana. Izgradismo civitas solis na obroncima snova, dozvolismo ljubavi da postane vrhovna svećenica u zlatnoj kupoli koja se kao nebeske sfere uzdiže ka suncu. Stojimo na oltaru života ogrnuti milosrđem zvjezdanog neba i snagom srca koje ispisuje rune naše sudbine na pergamentnim stranicama knjige nad knjigama. Grliš me lakoćom sudbinskog zagrljaja iz kojeg se rađa vječnost, zagrljaja u kojem umirem i rađam se nova, a uvijek ista. Ljubavi moja, danas znam da samo u sebi mogu osjetititi tebe stvoritelja, tebe skulptora, tebe slikara, tebe pjesnika života.  Promatram praskozorje na horizonu mladoga dana, srcozorje u tvojim očima i vidim zrcaljenje svih prohujalih dušozorja u kojima smo tkali tkivo ove ljepote u kojoj se sretni budimo.

http://umijece-vremena.blogspot.com/ 

http://nebesko-vreteo.blogspot.com/