taj odbjegli titraj Kronosova oka skriven u dubini mene, u još uvijek nepoznatim širinama, u nepreglednim osjećajnim pustinjama blješti očima tuđim nevidljivo zdanje, čudesna zgrada sanjanih istina, kristalni dvorac umom zaboravljenih susreta, drhtava riznica puna lijepih sjećanja. Tu iza zrcala svijesti, u za druge nedohvatnim daljinama, rijeka života nečujno žubori, iskre kapljice kao ljubavno znanje, neizgovorene, tek naslućene tajne o kojima mi boginja u meni o vječnosti govori.

Mittwoch, 6. Juli 2011

Pred morem, kao pred smrću, nemam tajne...





Ako tražiš put u moju dušu
odvedi me moru olujnom.

Ondje ćeš vidjeti otkrit život moj
kao razvaljen hram; moju mladost
smokvama ograđenu visoravan.
Moja bedra: drevnu tužaljku
radi koje poganski bogovi
kleče na koljenima.

Pred morem, kao pred smrću, nemam tajne.
Zemlja i mjesec postaju moje tijelo.
Ljubav presađuje moje misli
u vrtove vječnosti.
Vesna Parun


U tami trenutka, shrvana strahom i željom obraćam se sunčanoj zraci koja se probija kroz maleni otvor moje svijesti i odbija se o zamagljeno zrcalo sudbine. Sve do jučer sam bila sretna, uživala sam u našem pomalo luckastom životu. Voljela sam svitanja i zalaske sunca i oči boje sna. Kreont, kralj, ne kralj, kuhar sudbina je pružio svoje zaražene dlanove i dotaknuo život, naš život tako jednostavan i lijep.
Ne znam zbog čega, ništa nismo učinili, nikakvog suđenja nije bilo, ne postoje vidljivi razlozi. Sve je čudno, strašno, nerazumljivo. Sjedili smo u našoj toploj sobi, gledali kroz prozor uličnu vrevu, razmišljali o sutrašnjem plesu, pričali o najobičnijim stvarima. Bilo nam je lijepo i mislili smo kako je čudesan ovaj svijet, pun mirisa i zvukova koji nas uspavljuju i bude. Voljeli smo tišinu u koju smo tonuli sumracima i zvukove života koji su nas uvijek svitanjima budili. A onda iznenada na vratima srca odjekne zastrašujuće kucanje. Kreontova tajna policija upada u naš život, hapse nas bez naloga i bez objašnjenja. Pjesnika odvode u samicu, a meni kažu da mu život visi o koncu. Oko mene se srušio svijet.
Tiho i elegantno
kao crna pantera
spušta se noć
Teške od zvijezda
vise ruke neba
nad mojim prozorom
u vazi umiru ruže
olujni vjetar
krade ljetu snagu i
vraća mirise davnoga sna.

Nešto veliko, nevidljivo se izdiglo i prijeti, ostala sam sama i bespomoćna. Bježati je nemoguće, nemaš kamo, mijenjati svoj život za njegov neodgovorno. Pjesnik to nikada ne bi prihvatio. Osjećam svoju nemoć, u grču naprežem mozak i tražim izlaz iz kaosa straha, boli, želja i nadanja. Tražim onu spasonosnu slamčicu za koju se hvataju utopljenici, ali nema više ni tih slamčica, previše davljenika je već umiralo u ovom uzburkanom moru sudbine. Razmišljala sam o tome kako bi bilo divno da nisam nikada ni rođena, onda ne bi morala ovako tiho umirati od straha i neznanja. Počela sam proklinjati sudbinu i njena nevidljiva krivca.
"Kletva ubija san, ne proklinji, ovo je samo ružan san, poželi buđenje" šapnu mi čudesni osmijeh u mojim moždanim stanicama.

Oko mene su ludovale maske,
krabuljni ples na tren
sakri sreću
u klaunov osmijeh
ili možda u smijeh hijene,
u štektanje lisice,
u zavijanje vuka,
a onda tišina,
nebo prosu koriandole,
ponovo
zasjaše kristali snova.


A onda se odjednom pojavi čudesni tračak svjetlosti, maleni pupoljak na trešnjevom drvetu mi potvrdi da su Hemon i Antigona, Romeo i Julija umrli uzaludno, oni su jednostavno ubijeni neosjetljivošću pisaca.

Potražih svoju tugu
u licu Pjeroa,
zaustavih suze
da ne povrijedim
ljepotu vraćenoga sna
i kada je ponoć najavila
kraj maskenbala
otvorih vrata
i vidjeh samo ljubav.

Sofoklo, Shakespeare, Anouilh, Brecht kao da nisu znali da ljubav pobjeđuje sve nesporazume, da ljubav, ta vrhovna svećenica naših života, svaladava Kreonte, pokapa mrtvu braću, smiruje bijes i sjedinjuje i miri sve prošle i buduće Montecchie i Capulettie.

"Odakle dolazi ljepota" Dijana Jelčić- Starčević, Zagreb, 1987.






 

Keine Kommentare: