Naš Campo dei Fiori postade kulisa za umiranje od ljubavi. Tog jutra zaboravih vile i vilenjake, zaboravih legende s kojima sam rasla i poželjeh postati boginja lova. Zanesena pričom o ljubavi koja je promjenila svijet tog svitanja sam mladića nazvala Bruno.
"Giordano Bruno zamišlja univerzum kao živo biće koje samo sebe stvara, neprolazi i traje u svom vječnom gibanju." rekoh gledajući u nebo.
"Giordano Bruno zamišlja univerzum kao živo biće koje samo sebe stvara, neprolazi i traje u svom vječnom gibanju." rekoh gledajući u nebo.
"Tamo gore među zvjezdama u svjesti univerzuma se krije misao o postanku svijeta." završih svoju misao.
Mladić pored mene je šuteći promatrao treperavu svjetlost koja je projurila iznad nas.
"To nas, prosipajući ljubav, pozdravlja Giordano." rekoh veselo
"Što si poželjela u trenu njenog pada." upita me mladić
"Ono što stalno želim, otkriti istinu početka."
"Čijeg?"
"Našeg."
"Giordano je o tome već napisao stotine stihova i sve se slilo u ljubavnu poeziju koju ti još uvijek gutaš"
"Pitam se što je ljubav."
"To je ono što osjećaš prema meni."
"Što je to što ja osjećam? Lupanje srca, ples leptira u trbuhu, mjehuriće šampanjca u krvnim žilama. Što je to?"
"Ljubav."
"Ne, to je prejednostavno, to je biološko objašnjenje procesa koji u meni traje. Ljubav je puno kompleksnija, ona je uzrok i razlog, ona mora biti izvor i ušće, ona iz nečega nastaje i u nešto se razvija."
"Ljubav nastaje u glavi, tu u milijardama ćelija koje neprestano vibriraju."
"Znači ona je na početku misao, a misao je energija, facit ljubav je energija."
"Giordano je svoju svjesnu spoznaju osjećao kao ljubav prema ženi, kao svoju filozofiju, svoju znanost. " reče mladić
"Vidiš da imam pravo kada kažem da još uvijek ne znam što je ljubav."
"Sada si pretjerala." reče mi mladić i zagrlivši me upita "Znaš li sada što je ljubav?"
"Znam što osjećam, ali to nije dovoljno. Ja težim ka istinskom znanju u znanju i želim se upustiti u pustolovinu "vrijeme na samim obroncima vremena". Želim osjetiti ono veliko zasljepljujuće svjetlo, trenutak istine, svjesnost spoznaje početka, ljubav u njenom nastanku."
"Zar to nije bilo u gimnaziji na hodniku, u pauzi između kemije i biologije."
"Glupane, to je bila zaljubljenost koja se pretvorila u ovaj osjećaj, ali ja želim više spoznaje, više svjesti o tome. "Panta rei" reče Heraklit u hramu grčke božice lova Artemis. Giordano Bruno je poetizirajući trenutak spoznaje, svoj put ka apsolutnoj istini naziva "Diana", ja želim osmisliti taj osjećaj i dati mu ime koje nije za svakodnevnu upotrebu." rekoh tražeći potvrdu u njegovim očima.
Mladić pored mene je šuteći promatrao treperavu svjetlost koja je projurila iznad nas.
"To nas, prosipajući ljubav, pozdravlja Giordano." rekoh veselo
"Što si poželjela u trenu njenog pada." upita me mladić
"Ono što stalno želim, otkriti istinu početka."
"Čijeg?"
"Našeg."
"Giordano je o tome već napisao stotine stihova i sve se slilo u ljubavnu poeziju koju ti još uvijek gutaš"
"Pitam se što je ljubav."
"To je ono što osjećaš prema meni."
"Što je to što ja osjećam? Lupanje srca, ples leptira u trbuhu, mjehuriće šampanjca u krvnim žilama. Što je to?"
"Ljubav."
"Ne, to je prejednostavno, to je biološko objašnjenje procesa koji u meni traje. Ljubav je puno kompleksnija, ona je uzrok i razlog, ona mora biti izvor i ušće, ona iz nečega nastaje i u nešto se razvija."
"Ljubav nastaje u glavi, tu u milijardama ćelija koje neprestano vibriraju."
"Znači ona je na početku misao, a misao je energija, facit ljubav je energija."
"Giordano je svoju svjesnu spoznaju osjećao kao ljubav prema ženi, kao svoju filozofiju, svoju znanost. " reče mladić
"Vidiš da imam pravo kada kažem da još uvijek ne znam što je ljubav."
"Sada si pretjerala." reče mi mladić i zagrlivši me upita "Znaš li sada što je ljubav?"
"Znam što osjećam, ali to nije dovoljno. Ja težim ka istinskom znanju u znanju i želim se upustiti u pustolovinu "vrijeme na samim obroncima vremena". Želim osjetiti ono veliko zasljepljujuće svjetlo, trenutak istine, svjesnost spoznaje početka, ljubav u njenom nastanku."
"Zar to nije bilo u gimnaziji na hodniku, u pauzi između kemije i biologije."
"Glupane, to je bila zaljubljenost koja se pretvorila u ovaj osjećaj, ali ja želim više spoznaje, više svjesti o tome. "Panta rei" reče Heraklit u hramu grčke božice lova Artemis. Giordano Bruno je poetizirajući trenutak spoznaje, svoj put ka apsolutnoj istini naziva "Diana", ja želim osmisliti taj osjećaj i dati mu ime koje nije za svakodnevnu upotrebu." rekoh tražeći potvrdu u njegovim očima.
"Mislim da kompliciraš i nepotrebno opterećuješ svoj mozak pitanjima na koje nikada nećeš pronaći odgovor." odgovori mi mladić tonom u kojem više nije bilo onog treperenja koje je u meni izazivalo želju za poljupcem.
"Ako je Giordano zbog toga umro onda to nije nepotrebno razmišljanje." odgovorih mu istim tonom tražeći još uvijek potvrdu u njegovim očima.
"Ti uistinu postaješ okrutna kao Diana, svojim riječima budiš u meni znatiželju, ali ja nisam Aktaion, ja sam samo zaljubljeni budući fizičar koji želi otkriti srž materije iz koje si ti satkana." reče mi mladić grleći me i ja odustah od daljnjeg razgovora o izvoru ljubavi i prepustih se osjećaju koji se tek rađao u meni.
"Ako je Giordano zbog toga umro onda to nije nepotrebno razmišljanje." odgovorih mu istim tonom tražeći još uvijek potvrdu u njegovim očima.
"Ti uistinu postaješ okrutna kao Diana, svojim riječima budiš u meni znatiželju, ali ja nisam Aktaion, ja sam samo zaljubljeni budući fizičar koji želi otkriti srž materije iz koje si ti satkana." reče mi mladić grleći me i ja odustah od daljnjeg razgovora o izvoru ljubavi i prepustih se osjećaju koji se tek rađao u meni.
S druge strane trga nam se približavala grupa iz "Blata", male kavane na drugom kraju trga. Njihove poetične noći su isto završavale na trgu cvijeća. Pored nas su prolazili mladi Ujevići, Lorke, Jesenjini i jedan bezimeni pjesnik, očiju boje sna. Njegove oči su mi, pri svakom slučajnom susretu, govorile više od riječi kojima smo se tada služili. Ludilo njihovih misli se jutrima spajalo s zanosom naših. Herojski zanosi naše mladosti su postajali naš život. Bili smo Herosi pred kojima je stajala sretna budućnost, tako su nam govorili, a mi smo ipak htjeli više i činilo nam se da možemo više.
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen