Divni gubitnici...

Umirem
jer ti nisi
umrla za mene
a svijet
te još uvijek voli

Pišem ovo jer znam
da su tvoji poljupci
rodjeni slijepi
za pjesme koje te dodiruju

Ne želim cilj
u tvom životu
želim da budem izgubljen medju
tvojim mislima
onako kao kada slušaš New York
dok toneš u san.

Leonard Cohen

Ne susrećem te više u snovima, ostala je samo uspomena na tvoje nježne oči kojima si pretakao smaragdni sjaj u medovinu sna. Nisam umrla od ljubavi, nisi ni ti umro. Bili smo divni gubtinici, istančanih i pomalo izopačenih srca. Pokušavali smo slijediti Cohenovu priču i uspostaviti ravnotežu u kaotičnosti naših mladih univerzuma. Nismo uspjeli. Bio si i ostao moja prva ljubav. Vidim te u jecaju tek ostavljenog djetinjstva, na onoj obali s koje sam, na drugu stranu rijeke vremena, u duši ponijela atribute ljubavi. Dugo sam se zanosno ljuljala u sjećanjima ne usudivši se zakoračiti u nepoznato sutra. Bojala sam se da će mi netko ukrasti dušu dok sanjam ljubav. A onda jedne noći osjetih da moja odiseja lutanja po prošlosti nije zvaršila, tek je započela kada krenuh u potragu za odgovorom na pitanje, odakle dolazi ljepota. Tiho i elegantno kao crna pantera se spuštala tišina u moju dušu. Teške od zvijezda su visjele ruke neba nad mojim prozorom, a ja sam znala da ti neznaš kako izgleda soba u kojoj te volim i ne znaš s kojeg prozora pozdravljam tvoju zvijezdu tvoj put k meni.  Poklonio si mi osamnaest crvenih ruža i budućnost u celofanu. zagrljajem si želio ubrzati okretaje zemlje, pojačati sjaj sunca, a nisi osjetio da nam kradeš mladost. Želio si sreću, a prostor u kojem smo živjeli je postajao sve manji, želio si ljubav, a ja sam se borila protiv navika. A onda smo poželjeli  ljubav rastrgati u komadiće, a nismo osjetili da uništavamo sebe. Otišla sam za suncem tražeći izvor ljepote noseći u duši raskomadana sjećanja i miris tvoje kože. Dugo sam ljepoti muškog tijela davala tvoje proporcije, dugo, predugo me onaj koga sam željela gledao tvojim očima. Lutala sam zaobilaznim putevima, zaustavljala se na platformama tramvaja gdje mi je vjetar mrsio kosu i donosio miris šljunka, osluškivala sam violine na mjesečini, a pored mene je tutnjao život u kojem nije bilo vremena za čežnju. Rekli su mi da slaviš Dionizija dok je vrijeme za snove, da brišeš tragove istina i ja te potražih pod mostovima. Klošari su skrivali lice i pružali ruke, osjetih miris istrošene ljubavi i dotaknuh jedne oči. Tvoj pogled bez osmijeha, a suze su mirisale na vino. U tvojim rukama neka nepoznata kosa i ja zaustavih snove da ne pukne zadnja čaša iz koje smo ispijali ljubav.

Gledajući u nebo zatvorih naše vrijeme u onaj dio sebe gdje dolaze sva i ostaju samo lijepa sjećanja. Pročitala sam još jednom "Divne gubitnike" i upitah se jeli naša ljubav bila tek sniježni crtež na obzorju sna, jesmo li već onda bili kozmopoliti koji su voljeli cijeli svijet i objavljivali se zakonima gravitacije i slučaja. Jesmo li letjeli s anđelima ili smo preciznošću seizmografske igle iscrtavali stanje krvavog krajolika naših duša? Znam da smo se odlučili da sagradimo naše kućice u kozmosu i da volimo istančana obličja ljudskih bića. Sada mjenjam smisao Cohenove priče i priznajem sebi i tebi da je dobro što postojimo na udaljenim horizontima sna jer bi možda jednoga dana postali neuravnotežena čudovišta ljubavi. Vjeruj mi bolje je ovako!

"Odakle dolazi ljepota" Dijana Jelčić- Starčević, Zagreb 1987.

http://umijece-vremena.blogspot.com/ 

http://nebesko-vreteno.blogspot.com/