"Dianina duša u tebi je kao svjetlost,
a svijetlost ne poznaje satove.
Prolaznost naših dana i noći
moru i hridinama ne znači ništa,
ali i geofizika ima svoju dušu
i vrijeme će jednoga dana stati,
jednoga dana
dok ti budem cvijećem kitio kosu
trenutak će tada postati vječnost."
muzika njegovih riječi je dodirivala srce.
"Gdje si me doveo" upitah sretna zbog njegove blizine
"Na početak sna" reče mi tiho moj bezimeni pjesnik
"Vratili smo se na trg cvijeća."
"Tu ćeš najbolje osjetiti suptilnu simfoniju neba"
Neki dosada nečuveni tonovi zatvoriše krug oko nas. Nađosmo se u prviputa zajedno na vratima vremena. Sunčani zraci su se razbijali kroz kristalnu prizmu superstruna koje su treperile pred našim očima. Pred našim se očima zakrivljivao uistinu trg cvjeća. Vidjeh pupoljke kako postaju cvijetovi u vazama koje su imale bezbroj strana i na tisuće oblika. Tijela žena i djevojaka su me potsjećala na viđene Picassove slike. Činilo mi se da se predamnom šeću djevojke iz Avignona. Moj bezimeni pjesnik je sličio na razbijenog lutka, ali njegove ruke su stavljale treperuće pupoljke u moju kosu. Vidjeh i sebe u vrtlogu trenutka. U kristalnoj kugli se moje tijelo lomilo pod blještećim zracima i ja vidjeh svoja leđa i profil i zatiljak. Jedino što nisam uspjela vidjeti to su moje oči kojima vidjeh sve drugo. U tom trenu shvatih da je svijet uistinu nevidljiv, da je sve ono što smo vjerovali da vidimo samo iluzija našega neznanja. Našli smo se središtu zbivanja, u točki prividnog mira, na kraju zlatne spirale i gledali smo božjim očima.
"Vidim te u pokretu i vidim tvoje tijelo onakovo kakvo ono uistinu je." šapnu mi pjesnik
"Ti sličiš na razbijenog lutka." rekoh promatrajući njegove ruke u mnogoprotežnosti dok je odabirao još jedan pupoljak da mi ga stavi u kosu.
"Tvoje oči me promatraju, ali one nisu samo ispod tvog čela, vidim ih i iznad tvoga uha i u isto vrijeme vidim tvoju kosu kako ti pada niz leđa i tvoj osmjeh iznad tvoga struka. Znam da si to ti, ali si ista i ipak drugačija u istom trenu."
"Što osjećaš?"
"Lepršavost postojanja, Einsteinovu formulu pretvorenu u istinu iz koje proizlazi peta protega. To što sad osjećam je uskovitlano more čiji se valovi razbijaju u moju svijest o tebi."
Pružih ruke ka dragom licu i dotaknuh zatiljak, a dok su me njegove snene oči promatrale ja prepoznah njegov profil okrenut prema suncu.
"Uistinu smo ušli u vrijeme." rekoh prihavaćajući igru trenutka.
"Ušli smo u spoznaju."reče veselo pjesnik stavljajući zadnji pupoljak u moju kosu.
"Ovako je teško živjeti. Naša svijest još nije spremna za to."
"Dozvoli vremenu da se sjedini sa tvojom svijesti. Ovo je trenutak istinskog rađanja, onaj isti trenutak kada se iz svijesti univerzuma ljubav spustila na zemlju."
Ljubav opipljiva i lijepa uzdignu naše misli u magloviti oblak neke nove stvarnosti. Naš trg cvijeća se širio pred mojim očima i negdje u daljini spajao s plavetnilom horizonta.
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen