"Bijela kula" je niz priča koje je dječak Igor pričao svojoj majci dok je bio teško bolestan. Ona je kao dobra vila bdila nad njegovim uzglavljem i zapisivala priče. Dobra vila, anđo čuvar, dječakova majka je spisateljica Vesna Krmpotić.
Ovo je knjiga u kojoj progovara dijete je namijenjena svoj djeci i svim odraslima, podsjećajući nas da otkrijemo dijete u sebi, onaj dio nas koji je najbliži našem duhovnom biću i koji nas može usmjeriti ka nekim ključnim odgovorima o pitanju naše egzistencije.
Ovo je knjiga u kojoj progovara dijete je namijenjena svoj djeci i svim odraslima, podsjećajući nas da otkrijemo dijete u sebi, onaj dio nas koji je najbliži našem duhovnom biću i koji nas može usmjeriti ka nekim ključnim odgovorima o pitanju naše egzistencije.
"Ne razumiješ? Znaj da je to zato što Ja tako hoću.
Ne znaš? I to je zbog istog razloga.
Na Mojoj jarko osvijetljenoj pozornici dao sam ti ulogu sjene;
u Mom svijetu jasnih zakona, ti si Moj treptaj neizvjesnosti.
Od Mene ti je neznanje-zavoli ga.
Od Mene ti je zbunjenost-prigrli je.
Moja je nejasnoća drukčija od nejasnoće svijeta;
poštujući je, saznat ćeš jasnoću svoje vjere,
izvjesnost ljubavi."
Danas znanstvenici naslućuju postojanje paralenih svjetova. Ono, što mi na noćnom nebu nazivamo spiralnom maglom ili oblacima što putuju mliječnom stazom, nije ništa drugo do neke nama nepoznate galaksije. Kozmologija se razvija, nastaju nove karte univerzuma, ali još nisu otkrivene sve njegove tajne. Danas znamo da u univerzumu postoji tamna materija i tamna energija koja utječe na njegovo širenja. Otkrivajući tajnovite zakone univerzuma, mi smo se našli u paradoksalnom položaju, mi smo, prva kultura u povijesti čovječanstva koja je osmislila crne rupe, spoznala postojanje tamne materije, otkrila tamnu energiju i stvorila detaljnu kartu fizikalnog kosmosa, a pri tome se sama izgubila u prostoru, još uvijek nevjerujući i nespoznavajući da ga mi svojim svjesnim postojanjem u univerzumu stvaramo.
"Ne traži da pronikneš zlatnu mrežu Moje igre,
jer ćeš se u njoj zaplesti.
Igraj je, ne pitajući što znače boje i lepršaji,
igraj je uživajući u svom neznanju.
Leptiri teških krila lako se zapletu,
a neznanje na koje pristaješ kao što bi pristao na ljubav,
oslobađa te kao što te oslobađa istina."
Sva mjesta u tom velikom svjetskom teatru su ista, sa istim zakonima fizike, sa istim početkom i krajem. Mi smo dio toga, mi svojim postojanjem sudjelujemo u scenografiji njegove pozornice, a našom dinamikom i ritmom našeg življenja određujemo, sami za sebe i trajanje tog spektakla. Za većinu nas je još uvijek teška spoznaja te nove slike stvarnosti. Mi kupujemo prostore i prodajemo svoje vrijeme. Nekada se cjenkamo zbog tih entiteta, jer je Iluzija u kojoj živimo puno lakše objašnjiva, shvatljiva i prihvatljiva, nego sama stvarnost života.
Upravo zbog toga dolazi do zabuna i miješanja simbola, mi živimo svjesno u zabludi održavajući tradicionalnost pojmova, prostor, vrijeme, izoliramo sebe i predmete, odvajamo uzroke od djelovanja.
Spoznavši da je univerzum dinamična, nedjeljiva cjelina koja u svoje postojanje uključuje uvijek i promatrača, mene, tebe, nas, me jednostavno prisiljava da počnem drugačije misliti.
Tada svojoj "duši" dozvoljavam slobodu mišljenja, umu širinu spoznaje, pa misaono ulazim u superprostor i uistinu pokušavam unutarnjim očima vidjeti sebe i svijet u kojem živim.
Sjedim na obali velikog mora i promatram jedrilicu kako nestaje na horizontu i tada spoznajem da je prostor zakrivljen. Tu u toj velikoj prozirnoj kugli, u tom zakrivljenom i razlomljenom prostoru osjećam da je statično stanje samo iluzija moga mozga. Moj život je proces satkan od ritma i dinamike, a moje tijelo je dinamični sustav međusobno povezanih fizičkih, biokemijskih i psihičkih reakcija, koje teže harmoniji, svojoj dinamičkoj ravnoteži. Tada sam spremna krenuti novim putem spoznaje i prestajem biti pasivni konzument života koji se odvija izvan mene, ja tada počinjem aktivno sudjelovati u evoluciji čovječanstva. Sva dinamička događanja unutar moga tijela, njegovo neprekidno treperenje i gibanje uključuju i neprekidno nastajanje novih misli o njemu. Tada razumijem da je Primum mobile, pokret iz kojeg je sve nastalo najkompliciraniji oblik razmišljanja.
Moje ćelije misle, one titrajući za mene nečujnim kolom, ostvaruju autopoiezu, samoorganizaciju dinamičkih procesa u meni. Sjedinjene u svom plesu one mi dokazuju da je stari, nametnuti nam, zakon džungle odslužio svoje značenje, da su kooperacija i tolerancija, a ne konkurencija, osnove svih životnih procesa i bile i ostale uvijet naše evolucije.
Superprostor postaje labirint zrcala u kojem vidim sebe i život sa različitih strana, doživljavam dubinu osjećaja, širinu horizonta, beskraj neba i svoje trajanje u trenutku. Danas znanost naslućuje uvijek više i više protega i prostor postaje sve zaobljeniji i sve tajnovitiji za našu svjesnu spoznaju. Kada bi mi uspijeli uistinu u sebi spoznati barem sferu četvrte dimenzije, postali bi automatski dio univerzuma, univerzum sam. Sve druge protege bi se tada jednostavnije rađale u našoj spoznaji.
Znanost nas poziva na intelektualnu pustolovinu, na putovanje skrivenim univerzumima, otrkivajući nam sve više tajni o energiji iz koje smo mi i svijet nastali.
"Htio bi te poučiti življenju nesigurnosti-
da naučiš ne znati svoj sljedeći korak.
Htio bi te naučiti da svaki svoj korak, Meni posvetiš,
a Ja ću znati kamo ću ga usmjeriti.
Htio bi te naučiti da se sigurno i lako krećeš
u prostoru izvan tvojih mjera i zakona sigurnosti,
jer to je Moj prostor i Ja sam odrediv samo njim.
Na tvom je tabanu ucrtana mapa tvoga kretanja,
ali nauči se, ne čitati je i ne prevoditi na svoj jezik.
Htio bi te naučiti pisati pjesme na jeziku koji ne razumiješ."
Znanje traži svoju potvrdu u Homerovoj "Odiseji" i Danteovoj "Božanskoj komediji", svoje tvrdnje u Deskartesovoj zabludi i Spinozinoj tvari sa dva atributa. Znanstvenici danas, slično Giordanu Brunu na kraju renesanse, pišu poetične eseje o strunama koje svojim treptajima stvaraju simfoniju univerzuma i pokušavaju dokazati da je svatko od nas jedan od sudionika u orkestru velikog svjetskog teatra.
Ja potražih potvrdu mog istinskog postojanja u poeziji Vesne Krmpotić.
"Dao sam ti da znaš svoje neznanje, o svom znanju,
da ništa ne znaš. Dao sam ti, da ne znaš što znaš.
I to je zasada najviše što znaš: da ne znaš.
Kad jednog dana budeš znao više...
kad jednog dana budeš znao više...
dovršit ćeš ovu pjesmu, znat ćeš kako se to radi."
Pođimo od sebe samih, uronimo u istinsku samospoznaju i tu ćemo sresti svoju čistu dušu u raju svoga postojanja.
"Dijete Moje, idi laka koraka putem koji sam ti namijenio;
tvoj će kovčeg tvoj nosač donijeti za tobom.
Ili možda neće.
A ti, ne budeš li primijetio razliku, znaj da si blizu cilja.
Vrati mi štap i cipele, sat i smjerokaz; zatvori oči,
zavrti se u krug i putuj bez nogu, onako kako se
po mojoj zemlji putuje."
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen