Listopad odkucava na nekom,
dalekom crkvenom tornju oproštaj,
olovno nebo sakriva ljepotu i
azurne uspomene ljeta,
a vjetar skuplja snove
i sve prošle godine
u kalež ljubavi
da preživi nadolazeće magle
i noć vještica
i dan mrtvih.
Stavih srce na proplanak
tamo gdje jesen obara
zadnje znakove ljeta.
Izdrži srce
ostani vjerno sebi i korijenju
i rasti
izrasti iznad horizonta prolaznosti.
Tamo gore je sunce
tamo gore je beskraj i san.........
Začuh bubnjeve života, to moje poludjelo srce kliče!
Volim slušati tvoje korake
kao uzbuđenje, kao odkucaje srca,
a jesen je prosula tepih
da ne čujem tvoje odlaske,
da ne osjetim tvoju bol,
da ne vidim kako na obali rijeke vremena,
u bojama ugaslog sunca,
rastu strahovi umjesto sreće.
Lastavica koja nas je u ljetnim jutrima pozdravljala je odltejela na jug. Lišće u vrtu umire samo, a ja budim tišinu koja se dugo odmarala nad željama i vičem, vičem vjetru koji skuplja snove u kalež ljubavi da ih sakrije od nadolazeće zime. Zvijezde nad njegovim čelom ne mogu umrijeti
jer ljepotom neba okrunjena u njegovom zagrljaju
moja ljubav jutrom oblaći sunčanu haljinu i
bdije među zvjezdama do noći
kada se srebrena i lijepa
kupa u njegovim očima.
dalekom crkvenom tornju oproštaj,
olovno nebo sakriva ljepotu i
azurne uspomene ljeta,
a vjetar skuplja snove
i sve prošle godine
u kalež ljubavi
da preživi nadolazeće magle
i noć vještica
i dan mrtvih.
Stavih srce na proplanak
tamo gdje jesen obara
zadnje znakove ljeta.
Izdrži srce
ostani vjerno sebi i korijenju
i rasti
izrasti iznad horizonta prolaznosti.
Tamo gore je sunce
tamo gore je beskraj i san.........
Začuh bubnjeve života, to moje poludjelo srce kliče!
Volim slušati tvoje korake
kao uzbuđenje, kao odkucaje srca,
a jesen je prosula tepih
da ne čujem tvoje odlaske,
da ne osjetim tvoju bol,
da ne vidim kako na obali rijeke vremena,
u bojama ugaslog sunca,
rastu strahovi umjesto sreće.
Lastavica koja nas je u ljetnim jutrima pozdravljala je odltejela na jug. Lišće u vrtu umire samo, a ja budim tišinu koja se dugo odmarala nad željama i vičem, vičem vjetru koji skuplja snove u kalež ljubavi da ih sakrije od nadolazeće zime. Zvijezde nad njegovim čelom ne mogu umrijeti
jer ljepotom neba okrunjena u njegovom zagrljaju
moja ljubav jutrom oblaći sunčanu haljinu i
bdije među zvjezdama do noći
kada se srebrena i lijepa
kupa u njegovim očima.
Listopad je odkucao na nekom dalekom crkvenom tornju zaborav, ali misli su zaustavljene jednim snom, jedinim snom. Sutra će biti bolje, sutra mora biti bolje, osjećam toplinu željene istine dok sunce silazi s neba. Prostor postaje zlatan, a ono jučer zatvoreno u strahove umire crvenilom budućih dana. Život nam je jutros ponudio pomirenje, vratio porušeni most vjerovanja. Osluškujem zadnje odkucaje mjeseca u kojem priroda tone u san. Nebo nam se smiješi i prosipa trag sreće, jedini put kojim možemo krenuti da nas ne progutaju strahovi. Listopad, ispraćen zvonima, odlazi u zaborav, a mi otvoramo vrata beskraju i osjećamo miris tek prozvalih majskih ruža. Noćas se na mojim dlanovima rađala neka nova istina, ista ona koja je bila čuvarica njegova mirnog sna.
Ljubav u srcu opijena mirisom vječnog proljeća,
ljubav u mislima jedina istina,
ljubav u osjećajima znak sreće,
nevidljiv, nedodirljiv i nečujan,
ali nesalomljiv i odporan
na sve buduće jeseni.
"Odakle dolazi ljepota" Dijana Jelčić- Starčević, Zagreb.1987.
1 Kommentar:
kada ćitam tvoje divne sihove nekada se bojim da ta tvoja opjevana ljubav u svim mogućim varijantama .,,,nije sretna....jer osječam u stihovima strah da če se izgubiti ljepota postojanja....xy
Kommentar veröffentlichen