Berba na proplancima srca i dijete u tvojim očima...

U titrajima vječnosti, u spiralnoj dinamici Kuliševog slikarskog talenta, u bremenitosti utjelovljenog uma čujem rifove njegove nebeske gitare i osjećam težinu plodova koji dozrijevaju u krošnji svjesti i čekaju trenutak berbe na obroncima Arkadije, berbu na proplancima pejsaža srca. Teško se odlučiti za odbacivanje  zrelih misli, za razotkrivanje začahurenih žudnji, za raskrinkavanje nedostižnih čežnji jer teško je živjeti bez nadanja u ostvarenje jednog boljeg sebe. Kako skinuti do kraja koprenu srama i zakoračiti u potpunoj nagosti duše pred porotu koja utopljena u svojim paragrafima ne osjeća titraje neizgovorenih riječi koje lebde u eteru nutarnjeg svemira i slažu se u neizgovorljivost istine koja se kao zalutala ptica gnjezdi u netopirskom osjećanju osjećaja prostor- vremena, u zvučnoj kulisi svjesnog postojanja. Ti izranjaš iz daljine nedohvatnih pejsaža i dokazuješ zakone kvantne fizike. Ništa nije izračunjljivo, ali sve je moguće šapuće mi silueta djeteta u tvojim očima. Ne oklijevaj, otvori škrinju mogućnosti i dozvoli duši da sazna istinu o životu i smrti, o umiranju i rađanju trenutka u klupku vremena. Teško je otvoriti vrata špilje u kojoj je vjekovalo neznanje i dozvoliti valovima spoznaje da oplode cvjetove svjesnosti, potpaliti zapretene vatre na ognjištu vjerovanja i  osjetiti snagu plamenih jezika samoosjećajnosti i samoosjetilnosti. Došao si sa buketom svjetlosti u naručju i naučio me da vrednujem nedokazljivo bogatstvo ljudskog postojanja u trajanju sna. Uveo si me u nedohvatnost postajanja, neostvarljivost početka i kraja, u bezmračje sreće. Vidjeh djete u tvojim očima i pružih dlanove ka srži vjerovanja u beskonačnost u konačnosti naše svakodnevne fizike. Pokazao si mi kapljice rose na laticama ruža i ja vidjeh zrcaljenje ljubavi u ovostranosti postojanja. Šapnuo si mi glasom djeteta da je onostranost tek iluzija kojom su nas hranili kradljivci sreće na ovozemaljskim stazama. Odveo si me na trnovite puteve na kojima osjetih bol, odživjeh je i spoznah lakoću postojanja bez nje. Doživjeh strah i tugu da bih osjetila ljepotu njihovih nestajanja. Zagrljajem si zgusnuo moje tijelo u bezprostor da bih osjetila širinu prostornosti u vremenu prizemljenosti u lijepim snoviđenjima.  Naučio si me osjećati nepodnošljivu lakoću postojanja ljubavi.

http://umijece-vremena.blogspot.com/ 

http://nebesko-vreteno.blogspot.com/