taj odbjegli titraj Kronosova oka skriven u dubini mene, u još uvijek nepoznatim širinama, u nepreglednim osjećajnim pustinjama blješti očima tuđim nevidljivo zdanje, čudesna zgrada sanjanih istina, kristalni dvorac umom zaboravljenih susreta, drhtava riznica puna lijepih sjećanja. Tu iza zrcala svijesti, u za druge nedohvatnim daljinama, rijeka života nečujno žubori, iskre kapljice kao ljubavno znanje, neizgovorene, tek naslućene tajne o kojima mi boginja u meni o vječnosti govori.

Mittwoch, 20. Juli 2011

Hymn to Hope...






Promatram ovaj osmijeh jučer dolepršao virtualnim stazama u moju dušu i prisjećam se vremena u kojem sam lutala koridorima straha i tražila izgubljeni osmijeh djeteta u meni. Sve se događalo u otkucajima srca i titrajima duše koja se izgubila u strahovima. A onda se dogodila noć pretočena iz dnevne svjetlosti u plavu rapsodiju, u ocean snova, u himnu nadanja. Bježala sam od jesenjih kiša i uronila u poeziju suza. U dubini čežnji sam dotaknula toplinu koraljnog spruda na kojem su sjale tvoje oči kao biseri iznjedreni iz zagrljaja pjeska i pjene. Na obzorju je Venera titrala ka jutrenju i slijevala zlato u mladi dan. Osjetih milovanje mirisa kojima si razbijao gustoću eterinog carstva i stvarao prozračnost ljestvi kojima smo dosezali nedohvatnost željenih daljina. Kao bjelina vjenčanice kojom Sofija kiti dan pretakala se noć u praskozorje svijesti kada si me bezglasjem duše i titrajem leptirovih krila pozvao u oluju žudnji. Nad oknom srca je letjela ona mala lastavica koja je u prošloj jeseni svila gnjezdo u duši i zaboravila odletjeti prema jugu. Zaustavila je vrijeme umiranja, nije dozvolila da osjetimo hladnoću u kaležu života, lepetom svojih krila je razbijala prazne prostore Hopperovih slika i pretvarala ih u akvarele provansalskih pejsaža. Među Goghenovim makovima vidjeh jutarnju rosu u kojoj se zrcalilo tvoje nasmiješeno lice. Tvoj smijeh probija zvučni zid i sjedinjuje nas sa šaputavom svjetlosti koja nas grli i odnosi kristalnim mostom ka zamku ljubavi, ka onoj hridi na kojoj vjekuje čuvarica oceana naših snova. Udišem ljubav i čujem glas istine, dum spiro spero, dok dišem živim i nadam se uvijek novim udasima sreće. Nošena krilima tonova himne nadanjima, dobih nasmiješenog donosioca sreće i sretna zahvalih na tom osmijehu, sretna uzvratih želju, sretna uronih u osmijeh djeteta i probudih Homo ludensa u sebi. Sudbina mi je uistinu naklonjena, obdarila me vjerovanjem u vječnu ljepotu postojanja u zagrljaju sreće. Da, sreća kaplje s neba poezijom kiše, osmijesima djetinje nevinosti i snagom sazrijevanja u osjećanju osjećaja ljubav.


http://umijece-vremena.blogspot.com/ 
http://nebesko-vreteno.blogspot.com/



Keine Kommentare: