Ključaonica na vratima svijeta ljubavi...

Pokucao si na kapije vremena i uzburkao osjećanje osjećaja. Otvorio si prolaze ka magičnosti nepoznatog, dotaknuo usnulost na obzoru sna i objavio kraj tugama. Osjetih titraje dubina u kojima se krila tajna kozmičkog zakona postojanja u snu. Poveo si me nepoznatim stazama ka hramu na čijim zidovima je bila iscrtana meni nerazumljiva ikonografija nečeg nestvarnog, a tako prisutnog u vremenu. Naše postojanje se zrcalilo u krugovima koji su se ponavljali i nestajali kao mjehurići sapunice. To su trenuci, šapnuo si naslutivši moje ne izgovoreno pitanje. Ušli smo u svetište prolaznosti da naučimo živjeti treptaje oka. Osjetih duljinu, širinu i visinu ljepote u mnogostrukosti zanosa koji se kao svilenkasti veo ovijao oko nas. Vrata srca se otvaraju samo iznutra, oćutih tvoje misli i vidjeh tvoj san. U kaleidoskopu trenutka se prelamala svjetlost i razbijala naša tijela u nepredvidljivost, u poliperpektivnost deskriptivne geometrije dolazećeg vremena. Bio si razbijeni lutak, bila sam razbijena lutka, bili smo tek iliuzija stvarnosti, ali bili smo mi, znali smo da smo to mi. Tvoji dlanovi su istovremeno dodirivali moje lice, ramena i struk. Na usnama sam istovremeno osjećala tvoj dah i tvoja leđa na kojima sam šapatom ispisivala odu ljubavi. Kvadrirali smo kružnice milovanjima, oblikovali ih u kalež iz kojeg smo ispijali nektar i uranjali u podmorje duše, slušali cvrkut ptica u krošnji svijesti i vidjeli lepršanje leptira u srcu. Umirali smo i rađali se titrajima struna koje su skladale simfoniju zagrljaja. Spoznah da živimo vječnost u jednom jedinom trenutku, neprepoznatljivost mnogoprotežnosti je dobijala konture trajanja, neosjetljivost svjetlosne dimenzije postajala opipljivost. Legendarno Longinovo koplje se preobražavalo u ključ kojim otvorih srce trajanju u snu. Na horizontu je bljeskalo jutrenje kada smo napuštali prostornost fraktalne geometrije sna i postajali ponovo ustaljeni oblici sadašnjosti. Koža se otvarala porama iz kojih se pretakala ljubav na maslinove grančice postelje sreće. Otvorila sam vjeđe da se uvjerim da smo živi, da vidim poznate oblike svakodnevice. Promatrao si me očima u kojima se još uvijek zrcalio san. Noćas sam vidio tvoj san, vidio sam sebe u tvome osmijehu. Mislila sam da se san ne vidi, da se samo sanja, rekoh sjećajući se da sam noćas doživjela njegov san u snu, da sam doživjela njegovo objavljivanje u dinamici zlaćane spirale koja sjedinjuje sve točke univerzuma u jednu jedinu, u ključaonicu na vratima ka svijetu ljubavi.

http://umijece-vremena.blogspot.com/ 

http://nebesko-vreteno.blogspot.com/