" Zeleno, što volim zeleno.
Zelen-vjetar. Zelen-grane.
Lađu pustu na pučini,
a i konja u planini.
Sa sjenom oko pasa
ona sanja na balkonu,
put zelena, zelen-kosa,
s očima od hladna srebra.
Zeleno, što volim zeleno ..."
oduvijek volim Lorkinu poeziju. U njegovoj zelenoj rapsodiji sam pronalazila ljepotu smaragdnih očiju moje majke i moje prve ljubavi. A onda se dogodilo vrijeme oluje ruža, dječak iz Šenoine ulice nestao iz mog dušokruga, ali ostalo je sjećanje na toplinu naših noći na obali vilinskog jezera. Pri susretu sa smaragdnim pogledom u meni ožive lijepe uspomene i tkaju most povijerenja u postojanost osobnosti, u čvrstinu karaktera. Rijetko me intuicija prevari, ali prevara se dogodila, moja uzdrhtala duša me je u jednom trenutku izdala, iznevjerila, zavela i navela na grijeh. Zgriješih pred samom sobom, ubrah gorki plod sa drva spoznaje i osjetih osvetu neba.
![]()
Pod podnevnim suncem jednog predivnog proljetnog dana osjetih nestajanje lijepe iluzije, umiranje sna o stvarnosti u koju sam vjerovala. Iz daljine se čula pjesma "tugo nisam ti se nadala" i ja osjetih kako mi se niz lice kotrljaju suze. Uronila sam u otajstvo tuge i pokoru grijeha. Dok se sunce spuštalo ka zapadnom nebu ćulnost je polako dobivala normalne oblike. Sutonska zvjezda je prosipala zlaćani prah na ranjeno srce, a čuvarica Lunina hrama me pozivala u novi san. Uronih u ocean do dna i pronađoh amforu punu božanskog pića. Eliksir se razlijevao tijelom, vjetar se poigravao sa bijelim cvjetovima tek procvale lipe i širio miris proljeća u toj noći oproštaja od sna o stvarnosti u koju sam vjerovala. U praskozorju mladoga dana, u lahoru buđenja začuh optužnicu izgovorenu pred imaginarnom porotom, vidjeh siluetu smaragdnih očiju kako se šulja ka raspelu. Ispijala je kapljice svete krvi, a iz usta joj je sukljao plamen gnjeva koji je palio tragove njenog postojanja u lijepoj iluziji. Skupih pepeo proteklog vremena u urnu zaborava i pustih je niz Letinu rijeku u dubinu Hada. Spoznaja je bila bolna, pokora dugačka, ali osjećam da ću izdržati križni put na koji sam sama sebe osudila. Još uvijek osjećam ožiljke na srcu, s vremena na vrijeme, dotaknute izričajem njene gladi za sadržajem praznine, prokrvare tugom, ali znam da vrijeme liječi rane, znam da će izlječiti i nju od otrova koji, tražeči priznanje u svijetu magije, sama sobom proizvodi. Davno pitanje odakle dolazi ljepota pronalazi svoj odgovor u vrtloženju ljepote u dubini duše oslobođene od stege lažno ispisanih divljenja u nešto u što, silueta smaragdnog sjaja, nikada nije vjerovala. Zbog toga oprostih mojoj i njenoj duši zabludu, uronih u smaragdni pogled očiju moje majke, začuh majčin nježan glas koji mi je potvrdio da je oprost svojstvo kraljeva. Osjetih da još uvijek volim zeleno.
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen