Jecaj njene ljubavi...

Volim sjećanja na vrijeme provedeno na trgovima i u parkovima grada ljubavi, volim rapsodiju jesenjih boja i oči boje meda u kojima se zrcale snovi. Jesen u Parizu je predivna. Dok uranjam u dubinu pjesnikova pogleda prisjećam se praskozorja punih ljubavi. Grad se tek budio, a mi smo iz besane noći uranjali u novi san. Jutro je pozdravljalo ranoranioce na Elizejskim poljanama. U krošnjama su se budile ptice. Nebo se odjevalo bojom vjenčanice kojom svjetlost kiti mladi dan. Pjesnik se smiješio gledajući pitome ptice kako bez imalo straha šetaju ispred nas. Vrapci u ovome gradu znaju što je ljubav, osjećaju je u zraku, šapnuh. Noćas smo doživjeli ljubav u odeonu čežnji. U vječnoj borbi za ljubav vrapčić Pariza je sagorio brzo i bolno, ali ostalo je sjećanje skupljeno u poeziju i chansone koje još uvijek žive. Pjevala je o ljubavi, tvrdila je da ne žali zbog prohujalog vremena, pjevala je o mrtvom lišću i sjećanjima, o nestajanju njenih stopa na pješčanom žalu života. Edith Piaf je osjećala i živjela ono što je spiralnom dinamikom svog nutarnjeg vretena, u odenu žudnji, pretvarala u vrtloženje vječnosti.

Tako bih htio da sjetiš se dana
sretnih kad bio sam prijatelj tvoj
sunce je toplije bilo no danas
zrake je bacalo u život moj.

Sad mrtvo lišće oko nas se kupi.
Vidiš li, ja pamtim sve.
Svud mrtvo lišće, u parku, na klupi.
Prekrit će sjećanja, kajanje, sve.

                   Sjeverac ga raznosi noćas
                      a ako odnese i nas
                       tu pjesmu ću pamtiti vječno
                       i tvoj ću slušati glas.

                          Jer pjesma ta i na nas sliči
                             bila si moja, bio sam tvoj.
                                  Dani su tekli kao u priči
                                       bila si moja, bio sam tvoj.

                            Ali život zna razdvojit one
                          koji se vole kao mi.
                      Stope ljubavnika briše more
                    na pijesku ne ostavlja njih.

                 Dani su tekli kao u priči
               bila si moja, bio sam tvoj...
             ali život zna razdvojit one
          koji se vole kao mi.

      Stope ljubavnika briše more
Na pijesku ne ostavlja njih.

Prevert

A ljubav je tako blaga, tako nježna, tako....izbrisani su tragovi naših koraka na pješčanom žalu našeg naglog ljeta, ali ljubav se zrcali u kapima jutarnje rose na umrlom lišću, u pjeni valova, u medu na usnama, u zrncima soli na tijelima. Koračali smo tepihom satkanim od titraja  jesenjih boja, pjesnik je recitirao pjesmu o danima koji su tekli kao u priči, vrabac nas je pratio i pričinjalo mi se da u njegovom cvrkutu čujem jecaj njene ljubavi. Kada smo odlazili iz grada na Seine jesen je sve više širila svoje dlanove i postajala nježna koljevka smiraju prirode, nebo je plakalo poezijom kiše, a mi smo ponijeli uspomene na ljepotu ljubavi koja se još uvijek zrcali u kapljicama Mnemozinine rijeke sjećanja.

http://umijece-vremena.blogspot.com/ 

http://nebesko-vreteno.blogspot.com/