taj odbjegli titraj Kronosova oka skriven u dubini mene, u još uvijek nepoznatim širinama, u nepreglednim osjećajnim pustinjama blješti očima tuđim nevidljivo zdanje, čudesna zgrada sanjanih istina, kristalni dvorac umom zaboravljenih susreta, drhtava riznica puna lijepih sjećanja. Tu iza zrcala svijesti, u za druge nedohvatnim daljinama, rijeka života nečujno žubori, iskre kapljice kao ljubavno znanje, neizgovorene, tek naslućene tajne o kojima mi boginja u meni o vječnosti govori.

Montag, 28. November 2011

Smaragdna jezera, oči moje majke...





Ima jedna mala gospa Marija,
Što sve mi draža biva što je starija.
Jer ona me je prvog trudno rodila,
Za ručicu me slabu prva vodila.
Prva me na ovom svijetu volila,
Prva se za mene Bogu molila,
Kupala me suzom, Bog joj platio,
Anđeo joj suzom suzu vratio;
Dojila me mlijekom svoje ljubavi,
Učila me ovaj jezik ubavi,
S kojim ću i onda slatko tepati...,



Matošev stih budi u meni osjećaj koji me vodi do najvišeg stupnja saznanja i postaje snaga etičkog uzdizanja ka pravom životu i postaje energija iz koje izrasta ljepota postojanja koju osjećam kao LJUBAV. U ovom trenutku buđenja na granici između jučer i sutra, u zagrljaju konačnosti i beskraja sjećam se trenutka u kojem sam prepoznala prekrasne oči moje majke, sjećam se časa kada sam u njenim smaragdnim očima naslutila ljubav. Osjećam još uvijek njen prvi poljubac kojim je u meni probudila ljubav.  Listam obiteljski album iz kojeg udišem ljepotu, rađam san i ćutim da u očima njenim postoji čuvar moje sudbine, netko neznan očima mojim, ali znan mojoj duši, vidljiv mome srcu. Svjetlo koje me dodiruje iz svake fotografije oblikuje trenutak u kojem susrećem ljubav. U dubini očiju moje majke, u njenim anđeoskim osmjesima pronalazim zamišljeni raj i vidim zrcaljenje ljepote koja prelazi u energiju mog postojanja. Krštena imenom boginje proljeća moja majka u srcu nosi vječno proljeće, oko sebe širi mirišljavu lakoću postojanja, njen glas je vječna oda mladosti kojom vješto skriva breme proživljenih godina.
Majčina ljubav je svijetlo nad svijetlima, ljepota svih proživljenih trenutaka, vječna straža nad našim životima.
Sreće zlatne, srebrne, sreće...šaputala je i na početku Krležinog "Kraljeva" i uvijek istim ritmom, slično Ravelovom "Boleru", sve glasnije i glasnije klicala sreće zlatne, srebrne, sreće... S njenih usana su se širili leptiri i darivali gledaocima osjećanje osjećaja sreće. Godinama, na razdaljini od tisuću kilometara, snena čujem njen veseli glas. Ona mi još uvijek šapuće te čarobne riječi, šaputavim glasom proljeća u praskozorju budi leptire u dubini svijesti, moli ih da me sretnu ponesu pod koplja dnevne svjetlosti, u zagrljaj ljubavi i njene blagosti.
Sretan ti rođendan majčice moja šapuće ti, Ravelovom vječnom melodijom, tvojom ljubavi iznjedreni Mak, cvijetak koji vjekuje na međi žitnice vječnosti.





Sonntag, 27. November 2011

Skrivena stvarnost...



Svanuo je divan mladi dan… jučer je nestalo u sjećanju… čitala sam knjigu skrivena stvarnost... Brian Greene... 
Postoji li ona? Promatram ljude, prijatelje, pacijente... živim li na mjestu kojeg nema u zbilji... je li ovo što spoznajem tek iluzija ozrcaljena u mome htijenju.
Volim čovjeka u čovjeku... pitam se kako taj čovjek živi u skrivenoj stvarnosti... Kada dotaknem taj djelić života u mnogima susrećem čuđenje i nepročitane knjige... Elegantni univerzum, tkivo svemira, kreativni univerzu... sve od istog autora... razumijem ih, iako bih htjelarazgovarati o ljepoti napisanog... Pitam se … je li moj svijet mjestu kojeg nema na geografskim kartama…  Arkadija, privid raja… bijeg od površnosti, raznoraznih bahatosti, arogancije, trivijalnosti, površnih floskula, neiskrenosti, okrutnosti , svrsishodnosti i svih drugih negativnosti .. . usrećuje me znatiželja.
U mom izmaštanom svijetu žive sretni ljudi… osmijehom pozdravljaju, stiskom ruke zahvaljuju, poezijom stvaraju taj svijet kojeg nema na ovozemaljskim geografskim kartama…  U svijetu skrivenom od stvarnosti  titraju strune snovitosti… suživota, empatije, ljubavi…
Izmaštana utopija… možda će jednoga dana oživjeti tajizmišljaj u ljudskim srcima…
I na asfaltu velegrada će nam srne jesti iz ruke… jer u mikorokozmu našeg uma je sve je savršeno… ne postoji mjerljivost i izračunjivost...
Mismo energetska polja u vrtlogu energije svemira… mi smo tek superstrune koje titrajima skladaju simfoniju svemira… trebali bi komunicirati treptajima zjenica i disanjem srca…
To je svijet ljubavi… osjećam ga iz zrcala svijesti… u carstvu skrivene stvarnosti…
Postoji li to mjesto kojeg nema na kozmološkim i geografskim kartama našeg vremena…
Hoće li čovjek, jedino biće koje je počelo otkrivati tajne kozmosa, osjetiti  moć izvorne energije, bezuvjetne ljubavi…  darovanjem dobijamo… da to je to… Ljubav se širi… usrećuje nas… !
Divan osjećaj…



  

Ljubav je u zraku...






Prisjećam se vremena kada sam živjela u potpunom neskladu sa sobom i životom, ne osjećajući ništa osim fizičke boli postojanja u pustoši svoga srca. To je bilo ono vrijeme koje nazivam olujom ruža, vrijeme u kojem sam sve doživljavala čitajući poeziju tuge i tražila spas u dobroj literaturi. Da, to je smirivalo, ali nije liječilo. Bila sam samo sjenka u dinamici života, izgubljena u kaosu energetskog polja čije titraje nisam osjećala, bila sam prognanik iz sebe same, bjegunac iz ljepote i lakoće postojanja. A onda se vratih na početak, u pustinju iz koje se uzdigao čovjek da još jednom odživim samoću, ali ovaj puta ne kao bijeg od ljepote, nego kao svjesno sudjelovanje u njoj, u svim njenim mjenama u trenutku trenutka, možda neke nove istine. Osjetih drugačije titraje u dubini svijesti. Ljubav se budila iz trnoružicinog sna, ljubav to najvrednije umjetničko djelo naše duše, njena moć. Istiski doživljaj ljubavi se krije u skladu i ravnoteži između srca i tijela, između snova i života, između nas i svijeta u kojem živimo. Ljubav je sveto trojsvo koje nosimo u sebi.




Gasi se dan, jedan od mnogih u kojima gnječim sjećanja i trčim uz rijeku, palim oči neba da ne zalutam u slijepoj ulici nekadašnjeg života. Zaustavljam se na obali oceana snova i promatram kako lazur noći miluje kobalt lijepih privida.
Jedna zvijezda padom
dotaknu tišinu
na srebrenom sagu mjesečine
zaplesasmo naš prvi tango.
Muzika bezriječja  je dodirivala srce.
Tvoja duša je kao svjetlost,
a svijetlost ne poznaje satove.
Prolaznost naših dana i noći
moru i hridinama ne znači ništa,
ali i geofizika ima dušu
i vrijeme će jednoga dana stati,
jednoga dana
dok ti budem cvijećem kitio kosu
trenutak će tada postati vječnost.
Tada šapnuh, tiho najtiše što sam mogla
Tvoje usne su dio mene,
a naše ruke u klupku neznanja
sjedinjuju stvarnost u vrulju novih snova.
I pričinilo mi se da je vrijeme doista stalo, postalo trenutak koji još uvijek traje.
Kao ljetna kiša
kapala su milovanja
širio se ozon sreće.
Nebom je klizila ponoć
šireći miriš navlažene svile
i jecaj tek probuđenog srca.
Trg cvijeća je toga jutra šutio suncem i ja osjetih miris maja u bijelom pupljku koji mi je poklonio. Sreća dotaknu misli, zaustavi želje i ja u ogledalu istine prepoznah siluetu tuge u odlasku.

"Odakle dolazi ljepota" Dijana Jelčić- Starčević, Zagreb, 1987.



Samstag, 26. November 2011

Appasionatta sna...





Dok se svitanje bori sa ostatcima tame
i ona daleka svjetlost skida ljepotici noći
srebrnu haljinu
stojim na obali sna i
prisjećam se
njegove ljepote.
Zavoli dan u kojem se budiš
šapće mi mjesec na odlasku,
zavoli misli i sjećanja,
šapće mi sijač zvijezda
zaboravljenom muzikom tuge,
dozvoli srcu da diše,
šapće mi krilati konj
koji me je noćas
nosio u daljine.
Za ogoljelim granama starog graba
iskri se  ljubičasto svitanje.
Pred mojim snenim očima
izrasta zdenac života
s nasmiješenim Amorom
koji sanja.
Zavoli dan u kojem se budiš,
ruke sijača zvijezda
još uvijek prebiru po harfi
tiho, još tiše
zvuci tuge postaju cvrkut ptica,
miris jasmina pred mojim prozorom,
ljepota dana u kojem,
u kojem još snena
pozdravljam Danicu
i volim,
doista volim dan u kojem se budim.
 

 
Jednog davnog 26-og. studenoga, jedne danas skoro nestvarne godine smo uplovili u ljubičasti san koji još uvijek traje. Nažalost tada smo bili toliko uzbuđeni i sretni da smo zaboravili pozvati fotografa. Čini mi se da smo mi jedini bračni par koji nema niti jednu fotografiju sa svoga vjenčanja.



Jutros sam među suzama
boginje svitanja
pronašla ljubičaste cvijetove
osjetih miris ljubavi
i zaboravih zaustaviti snove.

Ljubičasti tepih
u predvorju jesenjeg dana
i tisuće zrcala u
mozaiku moje duše.
Volim te,
rečenica sa zakrpama,
otrcanost mašte?
ali je te volim,
kličem svitanju.
Volim te, odgovara mi Ljubav
i pita
u ime čega?
u ime prošlosti?
Ne Ljubavi
ja te osjećam kao svježinu
u maglovitom oblaku,
kao lijek protiv svih bolesti
koje nagrizaju ljepotu trenutka
Volim te.
zbog sjedinjenja uzbuđenja
i tišine
Volim te...
i to je knjiga o iskrenosti
bez korekture,
bez svilenog uveza.
Brevijar ispisan kišama,
milovan vjetrovima,
skriven od prolaznosti
u alejama želja
u krošnjama stoljetnih kestena.

Volim te...
to je knjiga ne procjenjiva,
pisana skupocjenim slovima,
materijom suza,
knjiga iskrenosti i želja,
bez početka i kraja,
bez cijene i
bez mjesta u knjižnicama.

Volim te...
u ovom ludom svijetu pohlepe,
svijetu nevjere,
svijetu zlih misli.
Volim te...
i nedozvoljavam paucima
da ispletu mreže oko snova,
da prašina oduzme
ljepoti trenutka sjaj i snagu

Volim te...
jer ti si san
iz kojeg se ne želim probuditi
dok u meni postoji žena i
bukti vatra početka.

Stojim na ljubičastom tepihu
u predvorju jesenjeg dana i
pozdravljam treperavu zvijezdu.
Venera izlazi iz
pjene tvoga pogleda
i smješi mi se.

Volim te...
šapućem suncu koje
ubija svitanje
kličem danu koji se budi
kličem u vjetar i
moj glas postaje
Narcisova ljubavnica
Eho ne umire,
eho se širi beskrajem
odlazi u vječnost
da se ponovo vrati k meni
u sumrak
kada na nebu zasja večernjica
čudesna Venera
ista ona s kojom sam ispratila jutro,
čuvateljica ljubavnog zova.
kličem sretna,
kličem tebi...

"Odakle dolazi ljepota" Dijana Jelčić- Starčević, Zagreb, 1987.






Freitag, 25. November 2011

Sjećanja u tvojim očima...






Sjećanja u tvojim očima, ti nježni čuvari moga vremena me uvijek odnose  u san. Volim nježnost tvojih treptaja, suptilnu melodiju koja me odjeva trenutkom trajanja u vječnosti. U dubini tvog pogleda vidjeh odraz moje tuge koja se zrcalila kao zvjezdani kalendar Uranijina sjaja. U tajanstevnosti tih daljina otkrih labirint svetozorja, koridore u kojima se ogledala tvoja duša. Zanesena ljepotom siluete koja me pozivala na traganje izgubih osjećaj za postojanje u stvarnosti. Zakoračih u iluziju sna. Osluhnuh šaputavu viziju koja je izranjala iz dubina oceana i pretakala u igru pjeska i pjene. Bio si ti i bila sam ja, bili smo nestvarni u stvarnosti imaginacije ljepote. Osjetih titraje srca, oćutih kovitlanje nutrine i ključanje uzbuđenja u ponornicama svijesti. Dubina tvojih očiju, taj nježni bezdan mi je uzvratio pogled i povukao me u bajku koja je počela na prašnjavom peronu kolodvora jedne male željezničke stavice u dolini smaragdne rijeke. Na horizontu svitanja svijesti vidim siuetu starog kestena na kojem ucrtasmo dva srca i inicijale naših duša. U daljini pučinastog sna vidim otok nazvan odmor za umorna srca. Tamo smo ostavili tragove početka ovog beskraja ljepote. Na kamenom mostu koji nas je preko Seine vraćao u vrevu grada zrak nas je opijao  cvrktom trga ptica, oplemenjivao snagom trga knjiga i mirisima trga cvijeća. U kamenu smo ispisivali poeziju suza. Kameni most pamti naše uzdahe i naše šapate, kamen u sebi krije tajne naših milovanja i okuse naših poljubaca. U tvojim očima još uvijek vidim san, veselost dječaka sa prašnjavog perona i čujem istinu. Voda dolazi iz zemlje, poezija vode je upisana u zjenici tvoga jantarnog pogleda i titra svilenkastim krilima leptirice koja spava u tvom irisu. Tankoćutni tonovi vječne melodije nas odnose u Lunin hram, u dvore opsjenara čije opsjene postaju  plima i oseka moje nutrine. Volim tvoj ćilibarski pogled u kojem traje neispisana bajka bez početka i kraja, naša bajka, naš ljubičasti san.  

  

Donnerstag, 24. November 2011

Homo homini homo est...





Thomas Hobbes, filozof engleske renesanse, tvorac teorije društvenog ugovora i začetnik nastajanja državnog apsolutizma. Njegovo najpoznatije djelo je Leviathan u kojem iznosi doktrinu modernih prirodnih prava. Tvrdio je da je prirodno stanje ljudske psihe "rat svih protiv svih" i koristio je izreku homo homini lupus est, "čovjek je čovjeku vuk". NE, ne pristajem na tu davnu misao.




Homo homini homo est, čovjek je čovjeku brat, prijatelj, suputnik na trnovitom putu ka zvjezdama. Čovjek je djelić univerzuma i u sebi nosi cijeli svijet. Homo sapiens, homo faber, homo ludens, homo erotikus, homo univerzalis, čovjek je rođenjem nježan i krhak, lijep i čist, kose svilene i orošene kao latice tek procvale majske ruže, ruku sličnih plavom nagovještaju zore, s nogama od ljiljana koji njegovo aristokratsko mjesto u beskraju svemira potvrđuju, jer čovjek je rođen slobodan. U univerzumu svijetlosti on postaje prostor svjetla, vrijeme svjetla, duša svijetla, tijelo svijetla, zvuk svijetla, boja svijetla. I zauvjek ostaje beskrajni krajolik svjetla, čudesni pejsaž svijetla, panorama svijetla. Čovjek je rođenjem blistavo jasan i zračeći, proziran i mnogobojan, neomeđen dimenzijama, rođen u mnogodimenzionalnosti, on svjetluca nepre­kidno u vječnom pokretu, vječnom  zagrljaju svjetlosti i boja. Čovjek ta čudesna oaza u beskraju svemira, fatamorgana na rav­nicama žeđi, iskra u globalizaciji spoznaje, zagrljaj boja u vječnom duginom spektrumu, svijetlo u svjetlosnom zagrljaju neba. Duga taj biblijski most između neba i zemlje, veza između Boga i čovjeka, potvrda drevnog vjerovanja, drevna spoznaja, drevno dokazivanje njegova sudjelovanja u univerzumu svijetlosti. Iz duginog spektra rođen, čovjek svojim svijesnim postojanjem u vječnom svjetlosnom zagrljaju dokazuje sobom i u sebi postojanje uverzuma boja, prostor plavo svjetlo, vrijeme ljubičasto svijetlo, voda bijelo svijetlo, zemlja žuto svijetlo, vatra crveno svijetlo, vjetar zeleno svijetlo.Treperavo svijetlo izraslo iz izvora svijetla nad svjetlima, svojom refleksijom u susretu sa beživotnom materijom i bezvremenom svijesti od početaka svijeta piše poeziju o čovjekovom postojanju u univerzumu. Samo istinsko znanje nas može uvesti u spoznaju tih zakona i onda možemo osjetiti doživljaj izrastanja i sudjelovanja u širenju svijetlosti i uistinu osjetiti da smo tek zrnce zvjezdane prašine, tek zrnce pjeska velike Sahare, tek kapljica vode u oceanu sna, tek dašak vjetra u zagrljaju beskraja, tek iskrica u vječnoj vatri života, osjetiti da smo slobodni rođeni i da smo zauvijek SLOBODNI.
Čovjek, ja, ti, ona on, mi, svatko od nas živi u svitanju, u zenitu, u sutonu, u suzama neba i bljeskanju munje i gromovima neba, zagrljaju svjetlosti i zvuka, vatre i vode, pjeska i pjene. Čovjek je buket satkan od mirisa i boja uspomena, on je iskreće zrnce zvjezdane prašine, jedino zrnce bezvremena koje je u evoluciji dobilo svijest i mogućnost osluškivanja simfonije života i svijesnog sudjelovanja u širenju energije ljubavi.





Mittwoch, 23. November 2011

Ljubavna priča sa sretnim završetkom...






I vrti se kristalna piramida koju pronađoh u utopiji sna. Iz nje me gledaju Osirisove oči, tvoje oči dragi ljubavniče kojeg tražih u valovima velike zelene rijeke. Utopija prestaje biti utopija, legenda se obnavlja, ljubav je pobijedila smrt. Sjećanja, ti nježni čuvari na vratima vremena, me vraćaju u vrijeme tihog umiranja. Riječi koje smo godinama izgovarali su bile kao mekani dlanovi kojima smo milovali dušu. Te čudesne riječi pune mirisa i boja, riječi koje su sa tvojih usana dolijetale u srce i kao lastavice najavljivale proljeće sna zatihnuše u buri strahova koja se uskovitlala u nama. Promijenili smo temu, iako to nismo željeli, morali smo promijenuti temu. Jedne noći začuh tišinu u odkucajima nasvetije posude na svijetu i uzvratih šutnjom da ne probudim zle duhove koji su kao paučina visjeli nad sudbinom. Nije te bilo te noći da vidiš kako se jedan veliki pauk uvlačio u san. Ukrala te je neman i odvela u bijele dvore u kojima se širi miris smrti. Na zaleđenom jezeru sudbine se odigravala predstava našega života, a je se nisam usudila zakoračiti na led da ne potrošim darovano nam vrijeme, da ne razbijem sliku u kojoj se zrcalila tvoja duša. Umotah se u ljubičasti san i osanjah tvoju daljinu na obali jezera. Začuh šapat, tvoje obećanje da ćeš se vratiti i pomaknuti veo tuge i straha kroz koji sada prolazi samo ledeni dah strahova. To nije bio san u kojem sam sretala toplinu juga, to je bio san u kojem se zemlja prestala vrtjeti oko sunca, san u kojem sam osjećala blizinu pauka koji je pleo svoju mrežu oko uzdrhatale leptirice. Povezah se sa demonom koji se smijao smijehom zlog pobjednika, osmjehnuh mu se da zaustavim plimu straha, da ne dozvolim da se nježna površina vjerovanja raspukne kao kristalna vaza u kojoj smo njegovali pupoljke života.
Tišina srca je postajala sve zamornija, tišina koja me je inače smirivala je sada trajala predugo i ja vrisnuh krikom ranjenog galeba, zagluših smijeh demona, vidjeh pauka u odlasku i osjetih treptaje oslobođene leptirice u sebi.



Dienstag, 22. November 2011

Na oltaru života...







Stojim na oltaru života i govorim tiho, najtiše što mogu, šapćem da ne probudim sebe, da ne probudim tebe iz ovog dugog, lijepog sna. Promjenio si se ljubavi moja, ali ja volim tvoje promjene, volim tvoje godine, volim srebro u tvojoj kosi, volim bore osmijeha na tvom licu, volim znakove života na tvom čelu, jednostavno volim te i od tebe ne očekujem ništa jer  
s tobom u sebi
imam sve, 
ljubav ljubavlju okrunjenu,
ljubav ljubavlju osviještenu,
ljubav ljubavlju rođenu,
s tobom u sebi ljubavi
imam jednostavno ljubav i
osmjeh na licu,
sreću u očima,
radost u mislima,
snenost u srcu,
vječnu kupku radosti,
pjenu vječne mladosti,
ratnicu vječne svjetlosti.
Mogu je dotaknuti,
mogu je milovati,
mogu je darivati,
u njoj se skrivati,
na njenom ramenu
cijeli život snivati.


Ljubav je dan u kojem se sretna budim, kristali neba zraku, vjetar u krošnjama starih platana, zenit života, purpur zapadnog neba, beskrajni plavi ocean u kojem Helios Selenu sniva dok zvjezdana prašina igrajući se s mjesecom dragulje noćnoj kupoli dariva. Ljubav je lepršava košulja svilena, biser na obrazu, vera na ruci, kadena na vratu, kadena kojom je ljubav u srcu zauvijek usidrena. Ona je i postelja bijela, to paperje sneno na kojem se sretna budim i grlim ljubičasto svitanje, grlim ga nježno i još uvijek zaneseno i šapućem život je jednostavno ljubav.
"Sjećam se kako sam jednom trčao za tobom, za tom tvojom košuljom koja je lepršala na vjetru. Jednom sam prije mnogo godina pio iz čaše u koju je skliznuo tvoj lik i podrhtvao u njoj."
"Zašto mi danas recitiraš Sandberga?"
"Zato jer uvijek čujem tebe u glasu žena koje prolaze pored mene"
"Ja sam sinoć na terasi u glasu vjetra koji je razgovarao sa zvjezdama prepoznala tebe nasmijanog, tvoju vječno snenu sjenku u meni"
"Isprekidani odgovori mojih prisjećanja mi uvijek govore da živiš i da me tvoje lice gleda iz svakog ugla u gradu, da si prisutna u podnevnoj vrevi na ulicama, u gužvi na peronima, u metežu na areodromima, da si uvijek u meni"
"Kada osluškujem mjesec, prepoznajem tvoj lik u njemu, tebe u srebrnoj odori noći koja nas uvijek sjedinjuje. Tada mi se čini da si veliko srebreno jezero okruženo brezama i borovima koji mješaju svoju bjelinu i zelenilo sa zvijezdama u beskrajnom mraku neba"
"Mjesec i jezero su isprepleli svoje ruke pod mojim srcem i postali ljupka žena u lepršavoj košulji za kojom sam trčao."
"Tvoje ruke su vjetar koji miluje moje lice dok stojim na terasi i prepoznajem tvoje oči u beskrajnom mraku neba"
"Ti me čekaš u pod slojem mahovine i lišća nadohvat hrastovih ruku, spremna kao i uvijek da opet nekud otrčiš da bih slijedio u vjetru tvoju lepršavu košulju"
"Molim te govori dalje, govori mi jezikom Sandberga, da uvijek bude jednostavno ljubav "
"Danas znam zašto sam trčao da uhvatim tvoju lepršavu košulju, Ona je treperila u ritmu tvoga smjeha i govorila mi jednostavno ljubav."



Jednostavno ljubav,
šapućem suncu dok
grlim svitanje,
kličem u vjetar i
moj glas se kao
Narcisova ljubavnica,
kao besmrtni Eho
širi kopljima dnevne svjetlosti,
nestajući u beskraju,
u zenitu sna,
u sunčevom zagrljaju,
u radosnoj kupki sreće.
A onda se u sumrak,
sjajem večernjice, ljepotice neba,
čuvateljice ljubavnog zova,
braniteljica ljubavnih snova,
sretna vraća u moja njedra.

Dok se pale oči neba, a vjetar jeca pjesmom, o sole mio, govorim tiho, najtiše što mogu, šapćem da sebe ne probudim, šapćem da tebe, ljubavi moja, iz ovog dugog i lijepog sna ne probudim. Da, život je poezija suza i oluja ruža, život je jednostavno ljubav!




Montag, 21. November 2011

U gradu leptira i ruža...







Treperavo misaono zdanje, simfonija neba,
nevidljive strune iz davno sanjane priče
čarobnjaka snagu srce moje treba,
da srećom sretno jutru kliče.

Gondže nježnih struna, lepršava nebeska lađa
izranja iz oceana snova kao davna sjeta
jedna drevna žudnja se u meni rađa
vizija ljuveno odsanjanog svijeta.

Blješti hram ljepote, oltar novog svijeta
ljubavni žrtvenik od kristalnih niti
čarobna ruka laticama cvijeta,
miris đula moju dušu kiti.

Titraju strune moga leptirastog grada
u njem iskri sreća, on srećom diše,
u ljepoti tog božanskog stada
duša istinu o ljubavi piše.

U dubini snene duše grad od ruža spava,
budi ga dah srcozorja, jecaj tišine
rukom žudnji požnjevena trava
mi daruje ćulnost miline.




Budili smo se sretni u gradu leptira i ruža, u đulistanu sna. Sa latice mirisnog gondža, iz kapljice rose se iznjedrila tajnovita ljepota i mi u tragu sunca vidjesmo treperenje struna neke daleke, ali poznate svjesti. Trenutak vječnosti je počeo svoju igru s nama. Osjetismo vrtloženje svemira, oćutismo prostor- vrijeme u sebi i spoznasmo da to nije ono dobro poznato jutrenje u kojem je zidni sat otkucava šest puta i u kuhinji miriše svježe skuhana kava. Na granici spoznaje, u svijetu punom poznatih i nepoznatih mirisa, odzvanjali su tonovi tankoćutne melodije skladane drhtajima leptirovih krila i ja više nisam bila sigurna jesam li budna ili sanjam. Dobro poznate stvari oko nas, koje smo uvijek buđenjem sretali i svojom sigurnošću im nametali svojstva nepomičnosti, ovog jutra su bile drugačije. Toga dana vidjeh svitanje sklupčano u nepostojoće boje. Sunce je izranjalo na Levantu svijesti. Uzdizalo se  u vječnoj vrtnji nebeskog vretena, u spiralnoj dinamici svemira i tek se poigravalo sa kristalima spoznaje. Čudesna igra svjetla i tmine se pretvarala u alegoriju trenutka, u nijanse sunčana sjaja koji je svojim zrakama tkao sreću buđenja. Ljeskalo se veliko sunce u očima, igralo na trepavicama, palilo vatru u zjenicama i svojim zlaćanim dlanovima grlilo dan koji se spuštao blještavim kružnim ljestvama u naše duše. Na crvenom pjesku su ostajali tragovi naših stopala dok smo trčali da pozdravimo izranjanje čarolije iz bezdana noći. Toga beskrajnog dana u svjetlosti prepoznasmo boje nade i ljubavi dok se sunce njihalo na ljuljačci satkanoj od tkiva vremena. Sunce je tog jutra sjalo nepostojećim bojama i vatrom ljepote gasilo boli zatomljene u tvojoj duši. Leptiri su plesali svoj anđeoski ples i pozivali nas na slavlje ljubavi. Zagrlili smo sunčani trag sliven u tajanstvenu spiralu genoma tvoga života, pozdravili dan zvonkim osmijehom srca i poželjeli dohvatiti kraj duge koja se iskrila iza horizonta jesenjih kiša.