Tisuće godina sjedinjeno u osmijeh kojim spoznajem davnu izreku o prolaznosti, vječnosti i beskraju. Heraklit se nije smijao, a tvrdio je da je smijeh vatra koja nas nosi u plave daljine uvijek nove sreće.
"Smijeh i plač su blizu, oni su znakovi da duša živi, da vatra u nama gori. Suzama radosti i tuge gasimo prošle trenutke i hrlimo novima. Iza požara ostaju zgarišta koja treba zaboraviti, na njima se više nemože živjeti jer na njima više vatra ne može planuti. Vrijeme je vatra koja plamti ka budućnosti i nikada ne gori unatrag." njegova misao guši tugu i pojačava smijeh u meni.
Plačući Heraklit i nasmijani Demokrit su suprotnosti koje već tisućljećima čine harmoniju univerzuma. Sjedinjeni u istini oni pale vatre u našim umovima i rasplamsavaju vrijeme u njima, oni nas još uvijek hrane drevnim mislima o sjedinjenju neba i zemlje, sjedinjenju tame i svijetla, sna i života. U mitovima je ispričana cijela filozofija prirodoslovlja. Univerzum je bio pun tajni i u njegovim zakonima su živjeli bogovi, bog vatre, u bog sunca, bog univerzuma, svemoćni Zeus. Homer i Hesiod su pišući ucrtali put ka nastajanju misaonih slika kojima su drevni filozofi počeli tumačiti tajne univerzuma i bogovima oduzimati moć. U velikoj rijeci vremena pamtimo trenutke u kojima su živjeli Tales, Parmenid i Heraklit, pa onda trenutke Demokrita, Platona, Euklida, Arhimeda, Ptolomeja, a za njima su slijedili Kopernik, Kepler.
Tri tisuće godina kasnije su Newton i Einstein dokazali da su snovi na samom svitanju civilizacije bili prve stepenice ka dokazivanju stvarnosti. Tražeći istinu plivam uz rijeku i vraćam se još jednom u prošlost. Nad Efesom je sunce u zenitu. Ljudi su tu i nisu tu, oni prolaze pored mene nošeni nevidljivom rijekom vremena. Pričinja mi se da vidim osmjeh i suze radosnice na licu starca koji je otkrio dinamiku svijeta i prisjećam se priče o nastanku Efeza.
"Pitao jednom jedan čovjek boga podno Parnasa gdje da sagradi grad. Kreni prema moru, odgovori mu bog, i tamo gdje vidiš ribu i vepra zajedno sagradi grad. I čovjek krenu ka moru. Ogladnio ulovi jednu ribu, zapali vatru i počne je peći. Vjetar, rasplamsa vatru i prevrnu zdjelu sa uljem i ribom, vatra se proširi do obližnje šume i potjera vepra ka moru. Kada je vatra šumu pretvorila u pepeo, čovjek ugleda vepra kako jede njegovu ribu. Na zgarištu nekadašnje šume čovjek poče graditi Efes. To je bio otac Heraklitovih praotaca. Kasnije će doći drugi i vatrom uništiti grad i hram. Ostat će zgarište i sjećanje da je Heraklit rekao da sve teče i mijenja se i da samo mijena stalna je."
Ovo je bio moj sretan trenutak, trenutak spoznaje prošlosti, iluzija, san iz kojeg se moram probuditi da bi osjetila dinamiku života i ponovo zaplovila rijekom vremena bez povratka. Misao me spaja sa tamnom energijom i brža od svijetlosti, otkriva tajne koje priroda već milijunima godina ljubomorno čuva. Tko neočekivano neočekuje, neće to neočekivano nikada ni pronaći, reče Heraklit i ja gledajući staru fotografiju osjetih vatru koja nikada neće prestati gorjeti, spoznah da smo dio svemira, da sudjelujemo u procesu univerzuma, te vječno živuće vatre iz koje smo nastali. Zatvoram oči da osjetim vatru u sebi, da osjetim tijelo koje se kao plameni jezici giba na vjetru istine. Osluškujem treperenje ćelija u sebi, osjećam njihov ples, njihovo dugogodišnje gluho kolo dobija tonove i ja prepoznajem starenje u sebi.
Da nisam krenula na ovo daleko putovanje ne bih srela ovo neočekivano u sebi, znanje koje se ne stiče samo očima jer je čista istina skrivena u tamnim dubinama svijesti. Panta rei, drevna misao, dvadesetak prohujalih godina i ovaj treptaj oka postaju cjelina, trenutak, kapljica vode u bekrajnoj rijeci bez povratka.
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen