Rapsodija boja vrtloži trenutak i ne dozvoljava mu da izgubi sjaj. Stojimo na obali snova i očima duše promatramo ljepotu svitanja. Na pješčanom žalu se otvara sedefasta školjka. Ljubav izranja iz legende i pretače se u biser kojim mi kitiš kosu. Čujem zagrljaj pjeska i pjene, prelama se u ljepotu kristalnog sjaja. Promatram tvoje oči i vidim Heliona koji mi daruje zlaćanu spiralu, moj put k tebi. Sretna sam. Koračam obroncima istine i upijam toplinu ovog jutrenja. Na pučini sidri životna lađa i čeka da se odlučimo napusti uvalu suza i krenuti s vjetrovima ka beskrajnosti bezvremena. Odlučujemo se za oluju u kojoj urlaju ranjeni trenuci. Volim poeziju kiše na tvojim usnama i zalječujem ranjenu dušu tvojim osmijesima. Kormilo sudbine u tvojoj ruci mijenja smjer plovidbe ovoj orahovoj ljuski u kojoj izgradismo dom. Svilenkasta jedra vjerovanja se odupiru uraganima i odoljevaju izljevima bjesa jahača apokalipse. Jedan se sakrio u svojoj pohlepi na obroncima vremena, a tropreg neobuzdano juri svodom iluzije i pokušava stjerati našu lađu u moreuz bez svetionika, nasukati je na sprud Kronosovog otoka. Čujem grohot nemilosrđa i umilni šapat čuvarice Lunina hrama. U tvojim očima se zrcali zlato prosuto iz kaleža vječnosti i objavljuje ozdravljenje, kraj križne plovodbe koju prođosmo odjenuti koprenom tuge. Osluškujemo titraje iščeznuća tuge, zaustavljamo se na palubi vremena i dodirujemo pramen Kairosove kose. Protjerali smo meduzu koja je čulnost i čujnost pretvarala u gromade bezdušnog kamenja, u zločudno tkivo koje je žderalo san. Izbavili smo se iz lakrdijaševog teatra sjena i ljubavlju oslikali zidove hrama sa čijeg oltara se iz pepela tvog životnog ognja uzdigla ptica i najavila rađenje novog sna.
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen